Domaći novi val prvi nas je put estetski i artistički stavio u isti pretinac s aktualnim zbivanjima u svijetu. Trajalo je kratko, no bilo je fascinantno, fizički opipljivo i konkretno provjerljivo na terenu, kako koncertnom tako i albumskom.
Iako sam kao 15-godišnji klinac odrastao u Zagrebu 1980., okružen nekim od najboljih ploča koje su se od tada do sada pojavljivale, na koncertima nekih od najvažnijih novovalnih bendova koji su nicali kao gljive poslije kiše, na to vrijeme uopće ne gledam s nostalgijom. Prije kao na povijesnu činjenicu. Dolazak punka i novog vala krajem sedamdesetih, s presudnim prethodnim utjecajem ljubljanskih Buldožera, označio je novi autorski uzlet domaćeg rocka i do danas ostao tema televizijskih serija, napisa i vinilnih reizdanja koja se prodaju bolje nego aktualni albumi. No, bilo je to vraški “stvarno” i opipljivo vrijeme, puno odlične nove glazbe koju su zvali alternativnom, ali je ubrzo postala popularna srednja struja.
Koncert Pankrta krajem 1977. u zagrebačkoj Galeriji SC-a, u sklopu izložbe stripova Mirka Ilića, smatra se početkom izvoza punka iz Slovenije i rasta nove glazbene scene u Zagrebu i po najvećim gradovima Jugoslavije. Objavivši prvi single “Lublana je bulana/Lepi in prazni” 1978. u izdanju ljubljanskog ŠKUC-a, Pankrti su skupa s Prljavim kazalištem, koje je 1978. objavilo prvi single “Televizori”, bili prvi diskografski proizvodi domaćeg punka. Kazalište godinu poslije objavljuje i prvi domaći punk album “Prljavo kazalište” u ovitku Mirka Ilića, s poznatim grafičkim rješenjem “razrezanog” jezika Stonesa s pribadačama. Bio je to kulturološki potres jačih razmjera, tim više što je pola grupe bilo maloljetno, a Jasenko Houra s 19 godina života debitirao sa sjajnim pjesmama koje su donijele potpuno novu vizuru u domaći rock. Nota humora i ironije dodala je gasa provokativnim temama (“Neki dječaci”, “U mojoj općini problema nema”)i dobili smo ploču koja nije bila radikalni punk poput nekih drugih, već album kojim je na domaćem tržištu Houra pokazao da je, već u tom najranijem razdoblju, autor s instinktom da stigne do šire publike (“Sretno dijete”, “Subotom uvečer”, “Mladić u najboljim godinama”).
I sam je spominjao utjecaje čeških humorista i Alana Forda (po kojem su uzeli ime), ali utjecaj Buldožera na dolazak domaćeg punka možda je bio najvažniji. Prljavo kazalište je 1978. u produkciji Boruta Činča objavilo drugi single „Moj je otac bio u ratu“, a 1979. upravo su Bele i Buldožeri organizirali seriju koncerata slovensko-hrvatskog novog vala (Ljubljana, Opatija, Zagreb), na kojoj su im se pridružili Kazalište, Parafi i Termiti, u svrhu promocije nove scene i potvrde istih estetsko-ideoloških „platformi“.
Tu negdje već je proradila i cijela scena; u Rijeci i Puli osnovani su Termiti i Paraf, nakon razlaza s Azrom osnovan je Film koji 1979. objavljuje prvi single “Kad si mlad/Zajedno”. Iste godine pojavio se i Haustor Darka Rundeka i Srđana Sachera te Lačni Franz sa Zoranom Predinom. Pankrti su debitantski album “Dolgcajt” objavili početkom 1980., dok je beogradski novi val predstavio Idole, Električni orgazam i Šarla akrobatu na skupnom albumu “Paket aranžman” 1981., objavljenom za zagrebački Jugoton. Vremena punka i neposredno zatim novog vala pokazala su neočekivanu sukladnost s glazbenim zbivanjima na svjetskom terenu. Domaći novi val prvi nas je puta estetski i artistički stavio u isti pretinac s aktualnim zbivanjima u svijetu. Podatak da je od prvog albuma grupe Clash do prvih singlova Prljavog kazališta 1978. prošlo samo godinu dana dovoljno govori o povijesnoj bilanci usklađivanja koju su novopridošli autori iznijeli na leđima. Čak je i domaćem hip-hopu trebalo dobrih deset godina nakon prvih radova Public Enemy ili Beastie Boysa sredinom osamdesetih. Nekoliko izdanja novog vala odmah se upisalo na liste ponajboljih albuma domaćeg rocka uopće i tu poziciju čvrsto drže do danas.
Priča oko osnivanja Azre bila je posebno zanimljiva, jer je zbog česte izmjene članstva utjecala i na mnoge zagrebačke bendove. U proljeće 1977. prva postava Azre počinje raditi u postavi Johnny (vokali i gitara), Mladen “Max” Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). No, kao i puno puta prije i poslije, Štulić nije bio zadovoljan i već u ljeto 1977. prekida rad sastava. No, nastavljaju početkom jeseni, kada u Azru dolazi i bubnjar Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao sve do početka 1979. godine.
Tog ljeta, prije ponovnog sviranja s Johnnyjem, Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona, otkriva novi val i punk bendove, te će povratkom u Zagreb, s mnogim aktualnim pločama engleske i američke scene, presudno utjecati na Štulića, zvuk Azre i pomak prema novom valu. Početkom 1978. postava se opet mijenja, postaje kvintet i uključuje Juru Stublića, također studenta Filozofskog fakulteta, na vokalima, što je bilo jedino Štulićevo ustupanje mikrofona drugom čovjeku u čitavoj karijeri. U Azru tada dolazi i Marino Pelajić na bas gitari, a nakon što je glavni mikrofon već predao Stubliću, Štulić je u jednom trenutku oko trećinu vokalnih zaduženja prepustio i Juričiću.
Zbog razmimoilaženja i drukčijih pogleda na budućnost Azre, ali i zbog naporne Štulićeve naravi, ostatak grupe početkom 1979. odvaja se od njega i formira Film. Tadašnja postava Azre snimila je i single koji nikada nije objavljen. Naručio ga je Milan Škrnjug iz Suzyja, napravljena je i omotnica, ali su Štulićeve pjesme „Iggy Pop“i „Ja živim za bed rok“ trebale još malo pričekati.
Štulić opet kreće u potragu za novim društvom. Pronašao ga je u Borisu Leineru na bubnjevima i Srđanu Sacheru na bas gitari, s kojima osniva postavu Sindikat i privremeno odustaje od imena Azra. No, nakon samo nekoliko tjedana Leiner i Sacher odlaze iz Johnnyjeva tabora i sa studentom režije na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji Darkom Rundekom osnivaju novi sastav Nagradni bataljon, budući Haustor. Štulić iznenada, mada privremeno, potpuno odustaje od Azre i prelazi u već etabliranu rock postavu.
Druženje s Huseinom Hasanefendićem Husom, koji se upravo vratio s odsluženja vojnog roka, dovelo ga je početkom 1979. na poziciju gitarista Parnog valjka, nakon odlaska Jurica Pađena, a prije prelaska Zoka Cvetkovića iz Prljavog kazališta u Valjak. Štulić je u Valjku o(p)stao samo nekoliko tjedana, iako će druženje i suradnju s Husom nastaviti i u bliskoj budućnosti. Druženje po glazbenim krugovima Zagreba zbližilo je Štulića i Husa, sklonog novom zvuku i idejama, profesionalnog glazbenika koji je imponirao Štuliću. Zauzvrat je ovaj njemu donio neke nove ideje koje će Parni valjak realizirati već na idućem albumu “Gradske priče”. Upravo će na njemu Valjak 1979. snimiti i objaviti Džonijevu pjesmu „Jablan”, a godinu poslije i drugu, „Kad Miki kaže da se boji“na albumu “Vruće igre”. Demo vrpce o kojima je Johnny govorio snimljene su nakon dva tjedna proba u Husovu stanu, gdje su vježbali šest Husovih i šest Štulićevih pjesama. Johnny odlazi iz Valjka, i mada je od njihove suradnje proteklo tek nekoliko mjeseci, iz Rundekove i Sacherove grupe definitivno odvodi Borisa Leinera, čime se postavljaju temelji klasične postave Azre. Prvi put Azru sam uživo gledao na Polet platzu 1979. u Domu sportova i mada su imali objavljen samo jedan singl, publika u dvorani pjevala je tekstove većine pjesama.
Prljavo kazalište i Pankrti debitantske albume objavili su 1979. i početkom 1980., a krajem 1980. izlaze i nastupni albumi Azre i Filma. Upravo je brojnost izvanserijskih zgoditaka osigurala utjecaj i ovoliku vremensku prisutnost novog vala skroz do danas.
Zanimljivo je da je diskografska kuća Suzy tada uzela primat Jugotonu u objavljivanju punk imena. Prvi singl Prljavog kazališta “Televizori” 1978. jest objavio Jugoton, ali je već idući “Moj je otac bio u ratu” i prvi album Kazališta 1979. preuzeo Suzy, koji je objavio i domaće izdanje nastupnog albuma The Clash, dok Jugoton nije objavio prvi album Sex Pistolsa, iako je bio kod njihova licencnog partnera, britanske kuće EMI. No, kad se Jugoton 1980. “primio” novog vala s urednikom Sinišom Škaricom, rezultati su bili vidljivi. Ako se neki mini-LP sa samo šest pjesama, pritom još i snimka koncerta, već godinama nalazi pri vrhu popisa najboljih domaćih albuma, a čak nije nikada objavljen na CD-u, mora da se radi o nekom vraški dobrom koncertu. Upravo je to slučaj s „Film u Kulušiću – Live“koji će neki rangirati čak i ispred izvrsnog prvog studijskog albuma „Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi“, otisnutog krajem 1980., a objavljenog početkom 1981. Kao klinac krajem te godine bio sam na koncertu Filma u klubu Studentskog centra kad je, nekoliko tjedana prije nego je stigao u trgovine, Jura Stublić na pozornici podigao friško otisnutu omotnicu i rekao „Imamo ga!“uz erupciju oduševljenja publike. U samo nekoliko idućih mjeseci Film je stigao do snimanja koncertnog albuma, ne samo zbog hiperaktivnih i odličnih svirki po klubovima – kao i ljetne turneje s Idolima 1981. – nego i zbog nezadovoljstva produkcijom i zvukom prvijenca, objavljenog za ljubljanski Helidon. U veljači 1981. bio sam na oba nastupa Filma u Kulušiću snimana za koncertni album, kao i na kasnijim koncertima Dugmeta, Azre, Haustora, Leba i soli i drugih u istom klubu.
Rijeka, Europska prijestolnica kulture 2020., odavno je bila prijestolnica rock supkulture, punka i novog vala. No, na reizdanja albuma Parafa, riječki punk big bang i sastav koji je uz Termite – u kojima je Damir Martinović Mrle iz kasnijeg Leta 3 počeo karijeru prije 40 godina – označio izlazak nove riječke scene na nacionalnu pozornicu, morali smo pričekati do prošle godine. Taman za 40 obljetnicu početka rada Parafa pojavio se iscrpan box set s četiri CD-a i snimkama koje su tada na vinilima objavile dvije programski napredne ljubljanske diskografske kuće početkom osamdesetih. A od svih legendarnih vinilnih albuma iz tog doba, “A dan je tako lijepo počeo” Parafa nedavno je reizdan na vinilu, s pridodanom singl-verzijom “Narodne pjesme” te prvi put objavljenim pjesmama “Goli otok” i “Obijest” izvođene na tadašnjim koncertima te drukčije verzije pjesama “Visoki propisi” i “Živjela Jugoslavija”.
Ključni punk trokut prvo je bio Ljubljana – Rijeka – Zagreb, a uskoro joj se pridružio i Beograd. Haustor, Električni orgazam i Šarlo akrobata svirali su 1981. u dvije večeri s Gang of Four i Classix Nouveaux u Domu sportova na Zagrebačkom bijenalu. Bio sam samo na Gang of Four, jednom od najvažnijih koncerata ikada održanih kod nas, koji će mnogi prisutni ubrojiti u jedan od najboljih koji su vidjeli u životu. Skupa s nedavnim vinilnim reizdanjima Parafa “A dan je tako lijepo počeo” i “Dolgcajta” ljubljanskih Pankrta, na tri nedavna, već rasprodana vinilna reizdanja nastupnih albuma Šarla akrobate, Električnog orgazma i “Paket aranžmana” s Idolima, Orgazmom i Šarlom, raspoznaje se nevjerojatna konkurencija koja je vladala na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća.
Debitantski album Orgazma bio je mračna post-punk, art-rock franšiza sasvim različita od poziva na ples koji su vladali na sceni. Nakon predstavljanja s “Paket aranžmanom”, Električni orgazam na izvrsnom prvom albumu uspio je spojiti underground estetiku i gitaristički garažni zvuk šezdesetih s istaknutim zvukom klavijatura, a u sve to umiješati post-punk klaustrofobiju i elemente psihodelije šezdesetih. Debitanstki album Orgazma, u produkciji Ivana Pike Stančića, spomenik je artističkoj uzbudljivosti i hrabrosti da se prošire granice uobičajenog. Spoj introvertnosti, pomaknutosti, efektnih tekstova, brutalne svirke i pamtljivih refrena pozicionirao ih je kao art-rock psihodeliju začudnog konteksta, u kojem su se utjecaji šezdesetih savršeno spojili s novovalnom estetikom i post-punkom, kao da su se The Doors udružili s The Stooges. Haustor je nakon brojnih klupskih nastupa od 1979. i Poletovih skupnih koncerata u Domu sportova snimio najpopističniji album od ovih nedavno ponovno objavljenih na vinilima, a Rundekova sklonost pantomimi, maskama na licu i dramaturgiji radijskog redatelja, od početka ga je predstavila kao figuru koja je povezivala zvuk i sliku, da bi, skupa s doprinosima benda i Srđana Sachera, nastupima u Kulušiću 1982. Haustor priredio neke od najboljih koncerata koje se tada moglo vidjeti. Šarla akrobatu sam, kao i Lačni Franz, uhvatio na njihovu prvom zagrebačkom nastupu u Lapidariju 1981. kao već potpuno formiran bend, a album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” samo je potvrdio nevjerojatne mogućnosti trija Milana Mladenovića, Koje i VD-a, trija koji je do danas ostao nenadmašan, a njihov se album često nalazi na vrhu kritičarskih popisa najboljih svih vremena, kao i remek-djelo Idola “Odbrana i poslednji dani” iz 1982. Vivien Goldman iz britanskih magazina Melody Maker i New Musical Express dolazila je u Zagreb i Beograd i pisala izvještaje o domaćoj novovalnoj sceni, usporedivoj s onom u svijetu. Darko Glavan u knjizi “Punk”, s podnaslovom i potpitanjem “potpuno uvredljivo negiranje klasike?” – koje je preuzeo iz koncertne najave Buldožera – ispravno je zaključio za svjetsku scenu ono što se moglo primijeniti i na domaću; “Bez dolaska punka i novog vala rock bi u sedamdesetim godinama prestao postojati.”
Vidjelo se to i kod nas po brzini kojom su novi protagonisti utjecali na srednju struju popularne glazbe, od Bijelog dugmeta do drugih, jer su u toj novovalnoj sezoni i mnogi starosjedioci, kao i oni na svjetskoj sceni, modernizirali vlastiti izraz i krenuli putem novih transformacija koje su na scenu donijeli punk i novi val. Nikad prije ni poslije nije se osjetio toliki utjecaj “alternative” na srednju struju, pa i brzi prelazak u srednju struju, zbog čega sam Prljavo kazalište već krajem 1980. gledao na koncertu u malom Domu sportova. Netko je davno rekao, “svaka dobra alternativa postane srednja struja”, kao i da samo jaka srednja struja omogućava jaku alternativu. Sjetimo li se kraja osamdesetih i skorašnjeg rasta Replacementsa, R.E.M., Nirvane, Pearl Jama i ostalih, čini se da je tako.
Dolaskom Lačnog Franza 1979., ljubljanska scena dobila je iz Maribora jaku konkurenciju već afirmiranim ljubljanskim novovalnim zvijezdama. Već s prva dva albuma “Ikebana” (1981., produkcija Borut Činč iz Buldožera)) i “Adijo pamet” (1982.), glavni autor u grupi Zoran Predin uvrstio se na popis ambicioznih novovalnih autora. Pjesme poput “Praslovan”, “Bog nima telefona”, “Vaterpolist” ili “Lent 1980”, pokazale su drukčiji kut gledanja i osebujan pjesnički i skladateljski Predinov stil, podložen podjednako fascinantnom svirkom sastava u kojem je prva violina bio talentirani gitarist Oto Rimele. Jedan od paradoksa “čudnog” i neuobičajenog autorskog rakursa Lačnog Franza bio je i podatak da su za prvi album u Helidonu dobili etiketu poreza na šund, a za drugi nagradu Sedam sekretara SKOJ-a u Zagrebu.
One prijemčivije pjesme zabetonirale su status Lačnog Franza i u očima šire publike, mada je Predinovo humoristično tematiziranje psiholoških karakteristika ljudi i njihovih odnosa te slovenskog mentaliteta, zajedno s ambicioznom, začudnom svirkom, te pomaknutošću, asocirala i na vezu s Peterom Gabrielom i njegovim seciranjem britanskog mentaliteta u tekstovima pjesama Genesisa. Iako su pjevali na slovenskom jeziku, Lačni Franz uspio je osvojiti Jugoslaviju i već 1982. u beogradskom magazinu Džuboks biti pri vrhu listi izbora čitatelja. Otvorenost Lačnog Franza socijalnim temama i ironija u Predinovim tekstovima donijeli su pomaknut autorski pristup i zahtjevnu svirku, inspiriranu i ukorijenjenu običnim životom oko nas, dokazom da ambiciozni umjetnički pothvati itekako mogu imati vezu sa stvarnim životom.
No, domaći novi val trajao je kratko, zagrebačka Patrola snimila je sjajan pop album, ali su mnogi nadolazeći bendovi poput Sexe, Heroja ili Divizije na čijim smo probama i koncertima bili, ostali bez ikakvih službenih snimaka. Već 1983. situacija se potpuno promijenila i stigla je najavljena Stublićeva “zona sumraka”, a boje ambicioznijih iskaza pred nezaustavljivim prodorom novokomponiranog folka nastavili su branili samo Neue Slowenische Kunst i sarajevski novi primitivizam. No, dok je trajalo, bilo je zaista fascinantno, ali i fizički opipljivo, konkretno provjerljivo na terenu, kako koncertnom tako i albumskom.
Y. ebo vas "naš prostori i region"