Ako zastava na Buckinghamskoj palači nikad u povijesti nije bila spuštena na pola koplja jer i taj barjak i taj stijeg imaju drugu ulogu treba li kraljica sada učiniti presedan zato "jer narod tako želi", a mediji ga u tome (nerazumno) podržavaju? Treba li tradicija pokleknuti pred novim "vrijednostima" društva u kojem važnu ulogu igra TV stvarnosnica "Big Brother"?
Jedan od "filmova sezone", dobitnik FIPRESCI-jeve nagrade, dvaju priznanja u Veneciji, dvaju Zlatnih globusa, dviju BAFTA-i te tridesetak drugih nagrada, nominiran za četiri važna i dva manje važna Oscara, "Kraljica" je vrsta djela koje ćemo najkraće opisati kao "britanski televizijski film".
To obično znači da je riječ o "britanski kvalitetnom" ostvarenju vrijednom svake pohvale, no napravljenom u razmjerno skromnoj televizijskoj produkciji što će u pravilu (neopravdano) onemogućiti plasman na velike festivale i dobivanje najuglednijih priznanja.
Ipak, "Kraljica" se sasvim zasluženo probila u elitne sfere, a ako to i jest posljedica nekakvog trenda jer tako dobrih "malih" filmova britanske televizije bilo je i prije, prisjetimo se, primjerice, možda još boljeg "Pitanja vjerodostojnosti" (1991.) Johna Schlesingera onda to nije teško pozdraviti i podržati.
Središnji dio filma opisuje tjedan u ljeto 1997. u kojem je u automobilskoj nesreći u Parizu poginula bivša princeza Diana. Kraljica Elizabeta II. i njezin suprug, koji je već dugo nisu voljeli, ne žele joj odati kraljevske počasti, jer Diana je ionako bivša članica kraljevske obitelji.
No, narod silno tuguje i nezadovoljan je kraljičinom distanciranošću pa novi, populizmu sklon, premijer Tony Blair nagovara Njezino Veličanstvo da popusti zahtjevima mase.
Režirana jednostavno, uredno i pregledno, sazdana pretežno na oštroumnim dijalozima, "tipično britanski" suzdržana, inteligentna, duhovita, ironična, dosjetljiva i dostojanstvena, "Kraljica" znalački i uvjerljivo, u odlično odabranim crticama opisuje zbivanja i način života "iza kulisa".
Svoje protagoniste, članove kraljevske i premijerske obitelji, uspješno predstavlja kao stvarne ljude od krvi i mesa čije nam dvojbe u vezi s pridržavanjem protokola možda i nisu previše bliske, ali su predočene kao razumljiv dio svakidašnjice svijeta likova o kojima je riječ. (J. H.)