Priče za obične čitatelje i diplomate

Prvak i pionir fantastičarske proze s početka 70-ih, naraštaja hrvatskih pisaca koji su na borhesovskoj i kalvinovskoj paradigmi ispisali cijelu biblioteku knjiga usidrenih u nezbiljskome doživljaju svijeta, Dubravko Jelačić Bužimski (1948) danas čuva blage tragove svojih proznih početaka, ali i otklanja se od njih snažnijim uranjanjem u zbiljsko, “stvarnosno”.

Svjedoči o tome zorno nova zbirka Jelačićevih priča “Plava krvna zrnca” (“Alfa”, ur. Božidar Petrač, Zagreb, 2006). Dobar dio njih (nastalih u posljednjih 20-ak godina) prvotno je bio objavljen u novinskom, ne knjižnom ili časopisnom mediju, a ponajbolje pak od uvrštenih upravo u Večernjem listu (uz naslovnu i još neke koje su osvajale nagrade na Večernjakovu natječaju).

Njihov prvi “dom” zacijelo je odredio i glavninu njihove tematske i izražajne usmjerenosti, no i unutar korica knjige te priče funkcioniraju kao besprijekorni stilski uradci. Jelačićeva je kultura pisanja, naime, vrlo visoke razine, kadra književno moćno, a opet nijansirano i suptilno stopiti grotesku s realističkim pristupom, pomaknutost od realnoga sa zdravorazumskim humorom, ironiju prema suvremenoj društvenoj zbilji (ratnoj i poratnoj, tranzicijskoj, tajkunskoj, snobovskoj, umjetničkoj, kazališnoj, medijskoj...) s priznanjem, pa i poštovanjem njezinih zadanosti...

Kritičkom i čitateljskom recepcijom svojih priča Jelačić može biti posve zadovoljan. Odjek im je zajamčen, čak i među stranim diplomatima. Na primjer, priča “English Conversation”, objavljena u Večernjaku 1997., izazvala je tadašnjega britanskog veleposlanika na oštar odgovor. Autor je uzvratio novom pričom, tj. nastavkom razgovora svojih imaginarnih likova o britanskoj politici i pojedinim političarima: jedan lik čak svog oca-autora u tom nastavku krivi za “nevolje” koje mu je prvom pričom priskrbio!

Književnost i život još su se jednom pomiješali. I to zahvaljujući ambasadarovu miješanju lončića, a mislili smo da se u “razvijenim demokracijama” literatura ne čita kao novinski izvještaj. No, i to “krivo čitanje”, vrsnom je autoru nova prigoda za – dobru priču.