U svakom prijenosu opere iz Metropolitana publici širom svijeta, uključujući i onu u zagrebačkom Lisinskom te osječkom i splitskom Cineplexxu, upućuje se poziv: Dođite u Metropolitan ili barem posjetite najbližu vam opernu kuću. Prekjučer sam imao tu golemu povlasticu.
Dok je hrvatska publika na prijenos Traviate iz New Yorka hrlila u predvečerje (u Zagrebu, čujem, hladno i kišno), ja sam se zamalo krenuo s dječurlijom brčkati po rubovima fontane ispred Metropolitana.
U New Yorku je tek bilo prošlo podne sunčane i vrlo tople subote, a Lincoln Plaza, na kojem su i Newyorška filharmonija i New York City Ballet, uvijek je vrlo živo mjesto.
Sam ulazak u Met niti jedan prijenos ne može dočarati. Iz dnevne vreve odjednom ste pod fantastičnim zvjezdastim lusterima auditorija za gotovo 4000 ljudi!
Svi ulaze razdragani
U taj hram svi ulaze razdragani i barem u sebi vrlo svečani. U New Yorku se, naime, osobito na matinejama, ne drži do etikete, ljudi su obučeni krajnje opušteno i ležerno, a sva je sila i onih koji namjerniku iz Zagreba izgledaju luckasto.
Za pultom je Fabio Luisi, junak i spasitelj Meta nakon što se razbolio maestro Levine. Produkcija Willyja Deckera je ona već slavna, salzburška, s golemim satom kao zaštitnim znakom i simbolom vremena koje nemilosrdno i sve brže istječe za glavnu junakinju Violettu Valéry. Pjeva je i glumi fantastična Francuskinja Natalie Dessay, vrlo senzibilna pjevačica i glumica, istodobno krhka i snažna, labilna i postojana.
U vrlo modernoj i psihološki dubokoj inscenaciji nastupaju još dva velika i sjajna pjevača: tenor Matthew Polenzani kao kukavni Alfredo i moćan bariton Dmitrij Hvorostovski, kao njegov zlokobni otac.
I newyorčani idu u kino
Čovjek se lako razmazi gledajući filmske režije prijenosa, krupne kadrove, zumirane detalje koje inače na golemoj pozornici teško da će primijetiti, ali opet, pozornica kao veliki okvir jedne žive i dinamične slike čarolija je za sebe. Pogotovo kada gledate tako savršenu izvedbu kao što bila i ova Traviata u Metu.
Pritom i Newyorčani često idu pogledati neku operu u kino kad ne uspiju nabaviti karte, ili kada žele provjeriti predstavu prije nego odu u Met, ili da ponove doživljaj iz Meta.
Ukratko, opera je silno živa, a njezini ljubitelji razmaženiji nego ikada, uključujući i mene. Složno smo zaključili da je najbolje svaku predstavu vidjeti i u kinu i u Metropolitanu.
Lijepa maštarija. Ali, opera i jest stvar mašte, zar ne?