Kažu da kostimograf nije potpun dok nije napravio koreografiju za barem jedan bijeli balet. I da, kad postanete kostimograf, morate biti svjesni toga da ste fizički radnik. Kažu i da u tom poslu nema prepreka jer osnova mu je mašta koja je jača od svega. Samo ako ne ode u krivom smjeru.
U svakom navedenom segmentu kostimografska velikanka i umjetnica Dženisa Pecotić dokazala se nebrojeno puta, a svojevrsni mali sukus svega čime se bavi nježna je izložba Flirt koju je u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar supostavila uz dugogodišnjeg kolegu Nenada Fabijanića, dok je autor fotografija njenih kreacija Deyan Barić. Eksponata nema puno. U ovom slučaju autorica je smatrala da je manje više iako inače, kaže, voli i više je više. Kreće od mode, odjevnog dizajna pa do teatra koji je vrhunac njezina posla. Jedan dio posvećen je i dragom joj suradniku, koreografu Milku Šparembleku koji ove godine slavi 90. rođendan. A evo kako je sve nastalo...
– Kako dugi niz godina radim u kazalištu gdje su moja najveća ljubav ples i balet, onda sam imala sreću uz mentoricu Iku Škomrlj koja me 1987. preuzela prvo krenuti raditi plesne i baletne predstave. Puno sam toga napravila za Milka Šparembleka uz Nenada Fabijanića koji je radio scenografije. I 2007. palo mi je na pamet da za izložbu u MUO spojim sve što volim i s čime uvijek koketiram, u što spada i arhitektura. Bila je i moj prvi izbor, iako nikada dovršena. Nazvala sam Nenada i tražila njegove arhitektonske skice koje bih povećala i od njih napravila odjevne skulpture. Poslao mi je desetak projekata, sjela sam s kćeri za računalo i napravile smo od toga materijale koje smo digitalno štampale na svilenom organdiju – prisjeća se Dženisa.
Izložba je prošla, ali kopkalo ju je da to mora i dodatno zaokružiti. Kao osoba koja obožava reciklirati odlučila je reinterpretirati spomenutu izložbu na drugačiji način i nastao je Flirt. U nastalim kreacijama za fotografije su pozirale tri osobe: Dubravka Šeparović Mušović, Edina Pličanić i Josip Tešija. Jedan dio izložbe posvećen je instalacijama koje je radila za izložbu Josipa Vanište, a centralni prostor pripada odjevnoj skulpturi spojenoj od Nenadove skice i dijela haljine koju je 2002. radila za svoju veliku izložbu posvećenu njemačkom kiparu Karlu Blossfeldtu.
Kao članica Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika od 1983. redovito nastupate. Ova izložba nije obljetnička, ali mogla bi biti dio proslave vaših 35 godina na sceni. Je li brzo prošlo?
Jako. Kao i čitav život. Sve proleti. Zvuči kao fraza, ali ta je fraza bolno istinita. Najveći je problem, a to je vjerojatno tako kod većine ljudi koje možemo nazvati umjetnicima, u strahovitom raskoraku između tvog fizikusa, onoga što tijelo više ne može podnijeti, i onoga što ti je u glavi, srcu i duši. I to svaki dan sve više osjećam. Naravno, ja ni u glavi ne mogu biti netko tko ima 20 godina, ali daleko sam sada spremnija na eksperimente nego što mi to tijelo prihvaća. I uvijek si mislim: “Pa zašto čovjek mora imati tijelo?” Davno sam o tome razgovarala sa svojim suprugom i sigurna sam da čovječanstvo ide u smjeru da odjednom postane samo misao.
Vaših 1,78 m visine razlog je zašto se niste bavili baletom, ali živite ga. Upravo ste se vratili iz Rusije, što ste gledali?
O da, bio je to užitak! Bila sam u Sankt Peterburgu. Čudesan grad u kojem se na svakom koraku osjeća ta njihova savršena povijest, a sukus svega bio je odlazak u teatar. Bila sam u novom Marijinskom teatru i na dvije predstave u starom kazalištu. I oduševile su me jer su napravljene klasično i, što mi je užasno važno, pošteno. Gledala sam operu Evgenij Onjegin i božanstveni balet Paquita. Izvan sebe sam od oduševljenja i mislim da će me to držati sljedećih deset godina. Tko će to bolje napraviti nego Rusi. To je temelj, a to je bitno jer, ako ne poznajete i nemate temelj, ono gore jednog će se dana srušiti jer nema na čemu stajati. Iz temelja se stvaraju sve avangarde. Uglavnom, danas ima tako puno nepoštenih predstava, većina ih je čisti dim. Ako želite osuvremeniti predstavu, morate biti tata-mata za to da ta predstava bude fantastična. Ljudi tu često, nažalost, fulaju.
Kažu da je pačka ili tutu, baletna haljinica, najteže izvediv odjevni predmet u kostimografiji?
Danas su industrijske pačke “pojele” one rađene rukom. Jako ih je još malo u svijetu, osim u vrhunskim teatrima kao što su Royal Opera House, Garnier Opera, Boljšoj i Marijinski teatar, koji si to mogu priuštiti. Za to morate imati fantastične krojače, specijalizirane za to. To je visoka moda kostima. Ja sam se kao kostimografkinja s tim suočila u momentu kad sam počela raditi uz Iku Škomrlj. Prvo smo radile Pepeljugu u kojoj je puno plesača i puno pački. Ika mi je stavila pod nos jednu englesku knjižnicu, krenule smo raditi i shvatile sve o slojevima, određenoj vrsti tila koji ne smije biti ni pretvrd ni premekan.
Tu postoje specijalni načini slaganja tila različitih dužina. Izgled pačke ovisi i o predstavi, pada li ona ili stoji ravno kao tanjurić, ili za Labuđe jezero, npr., gdje na stražnjem dijelu pačke mora biti mali ugib iz kojeg kao da izlazi neki repić. U pitanju su finese. Pravu pačku, za koju bih rekla “e, to je to”, nikada nisam napravila. A vjerojatno i neću jer kod nas se više ne rade. Za zadnju klasičnu predstavu, čini mi se da je bila Bajadera, došle su gotove pačke koje su se potom ukrašavale. Ali u Rusiji sam ih se nagledala. To je stara ruska škola. U svom kanonu su savršeni.
Zgodno je netko napisao da su vam život definirali igla i tijelo. Možemo li to tako reći?
Ali ne moje tijelo, već tuđe! Svoje tijelo negiram, jedino ga jako volim kad si udvaram, a to je kada nešto fino papam. Uglavnom, da, to je istina jer po meni svaki kostimograf mora znati i šivati. Kad znate nešto dobro sašiti, tada znate i reći što hoćete.
Što je bilo presudno za vaš početak bavljenja kostimografijom? Ima zgodna priča o tome kako ste oduvijek šili lutkama, potom vam je model bila kćerkica, a onda ste odrasli?
Istina. Iako, u međuvremenu sam imala i nekoliko epizoda s glazbom. Volim sanjariti i uvijek mislim kao Kundera “da je život negdje drugdje”, tako me glazba strašno privlači. Završila sam pet razreda glazbene škole i svirala klavir. Međutim, bila sam prelijena da nastavim.
Priča se da lijepo pjevate, baš poput vaše majke?
Od moje mame nema bolje. Nema ljepšeg glasa od njenog. Ja sam neki soprančić, a ona predivan, topli, meki alt.
Za vaš razvoj bio je ključan i susret s prošlog tjedna preminulom velikom kostimografkinjom Ikom Škomrlj. Što je najvrednije što vas je naučila?
Ostavila mi je masu, ne znanja, već saznanja o tome što je umjetnost. Naučila me da kostimografija nije samo kostimografija već da je ona i likovna umjetnost i književna umjetnost i glazbena umjetnost. Sve u jednom. Ako u niste multipraktični, slabo ćete pojmiti puno stvari. Žao mi je što su ljudi danas tako površni.
Gostovali ste i u napuljskom kazalištu San Carlo te kazalištima diljem Hrvatske. Koliko uopće na vas utječu redatelji i njihove vizije o stvaranju kostima?
Jako utječu. Redatelji imaju koncepciju, a mi polazimo od nje. Najviše sam radila s mojim Milkom koji je nevjerojatno zahtjevan jer strašno puno zna. Iz njega znanje pršti na sve strane. Možda ono nekad nije ni točno, ali ga interpretira na fantastičan način. Naime, kostimografija nije imitacija, ona je interpretacija, a on to savršeno radi.
Koji su najveći demoni koji se pojavljuju u poslu kreativaca?
Stalno su tu. Prvo moji vlastiti, propitkivanje koliko sam dobra. Strahovi, nesigurnosti. A tu je i ego. Kad ustanoviš da ti se čini da bi ti se trebalo pridati više pažnje nego što ti se pridaje pa ego počne divljati. I potom sve prebaciš na racionalni nivo i malo se spustiš.
Vi odijevate druge, tko odijeva vas?
Sama sebe najčešće. Volim kupiti gotovu stvar pa je preradim. Jedan moj prekrasni kolega iz kazališta uvijek pita isto: “Dženi, molim te, daj mi reci tko tebi šiva te tvoje šatore?”
Zračite optimizmom. Kako ga uspijevate sačuvati u ovim ne baš tako bezazlenim vremenima?
Uvijek postoje dan i noć. A ja nekako više volim dan.
Brine li vas stanje kulture?
Kako ne! I to ne zbog mene same. Prešla sam preko svega jer imala sam i boleština i poplava i požara, pa ću prijeći i preko toga. Ali jako se brinem zbog mladih ljudi. Malo je projekata u kojima se mlade može angažirati. Zato ja volim imati učenike pa će oni možda jednom nekome zapeti za oko. Svatko tko se bavi umjetnošću mora se baviti i pedagoškim radom jer podučavanje je ono na čemu sve ostaje.
Na čemu trenutačno radite?
Članica sam ekipe koja obnavlja kazališnu kavanu Kavkaz. Stanujem u dvorištu Kavkaza i pojavio se jedan simpatičan čovjek, predstavio se kao vlasnik i pitao za suradnju sa željom da Kavkaz bude ono što i jest, a to je kazališna kavana. S oduševljenjem sam prihvatila. U toj novoj kavani postoji nekoliko mjesta koja ću opremiti kazališnim artefaktima, kostimima iz nekih prošlih predstava, scenografijom, skicama...