Sutra u podne u Zagrebu će niknuti prva u nizu intervencija u javnom prostoru u sklopu projekta ACTOPOLIS, u kojem sudjeluje 9 kustosa i više od 40 umjetnika iz Atene, Ankare, Beograda, Bukurešta, Oberhausena, Sarajeva i Zagreba. U zagrebačkoj skupini umjetnika i aktivista sudjeluju Selma Banich, Nikola Bojić, Lightune.G (Bojan Gagić, Miodrag Gladović), Tonka Maleković i Saša Šimpraga, a kustosica projekta je arhitektica Ana Dana Beroš.
Koja je motivacija za ACTOPOLIS, koji je izvor ideje, i koji je krajnji cilj?
Ana Dana Beroš: Motivacija ACTOPOLIS-a, transnacionalnoga umjetničkog laboratorija, jest propitivanje aktualne situacije i budućnosti urbanoga života u gradovima jugoistočne Europe i Turske, te Rurske oblasti u Njemačkoj - gradovima obilježenima izrazitom nestabilnošću - gospodarskom, političkom, te migrantskom, izbjegličkom krizom. U tu svrhu projekt okuplja umjetničke i aktivističke prakse u translokalnoj platformi koja pomoću urbanih intervencija ispituje drukčije mogućnosti za djelovanje u socijalnom prostoru zvanom „grad“. Ključno za platformu ACTOPOLIS je etabliranje proizvodnog laboratorija koji nadilazi granice gradova, i država, radi razmjene strategija i metoda umjetničkoga interveniranja u gradsku stvarnost. Dakle, pitanja i izazovi suvremenih gradova ne rješavaju se samo na lokalnoj razini, već u decentraliziranoj mreži, tzv. poligonu urbanih alternativa, koji se proteže od Ankare i Mardina, grada koji je svega 40 kilometara udaljen od sirijske granice, preko Atene, Bukurešta, Beograda, Sarajeva i Zagreba sve do Oberhausena u Rurskoj oblasti.
Koliku ulogu umjetnički, aktivistički i alternativni urbanizam mogu igrati u današnjem vremenu kada su glavni gabariti urbanizma određeni prije svega ekonomijom, odnosno privatnim interesom?
Ana Dana Beroš: Umjetničke prakse oduvijek su imale ulogu predvodnice, avangarde društva, pa je i danas umjetnost u tome pogledu utilitarna, nužno politički svjesna i prije svega odvažna u zamišljanju drukčijih društvenih odnosa u gradu i mogućih inkluzivnih urbanih teritorija, koji nisu obojani pukom ekonomskom računicom, ni privatnim interesom, nego idejom suživota, dijeljenja javnog prostora kao i zajedničkih dobara. Uvjetovana ''nematerijalnost'', privremenost takvoga umjetničkog djelovanja itekako može imati duboke posljedice u svijesti građana, a s vremenom i u fizičkoj pojavnosti grada.
Kakvu ulogu urbanizam ima u stvaranju novog ''urbanog građanstva'' i u kakvom je odnosu sa današnjim konceptom građanstva kako ga vide sudionici ACTOPOLIS-a?
Ana Dana Beroš: Zagrebački ACTOPOLIS projekt naziva Invisible Belonging, polazi od ideje ''urbanog građanstva'', odnosno pripadanja gradu kao nove kategorije ljudskoga pripadanja koje je neposrednije, prirodnije od pripadanja naciji. U nekoj ustaljenoj hijerarhiji pripadanja, prvo pripadamo samima sebi, pa obitelji, kvartu, gradu... Primjerice, u gradu Zagrebu, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine živi 93,14 posto Hrvata. Daju li službeni podaci stvarnu sliku grada Zagreba ili je ipak riječ o obrambenoj društvenoj mimikriji? U doba golemih demografskih promjena koja sva današnja europska društva prolaze s migracijama stanovništva iz Afrike i Bliskoga Istoka, ključno je pronaći poveznice između ''novih'' i ''starih'' građana Europe, kao i ''novih'' i ''starih'' Zagrepčana, koja nadilaze nacionalna obilježja, a uvažavaju kulturološke različitosti. Stoga je grad, kao i ideja pripadanja gradu, savršen teritorij za takva sociološka propitivanja i umjetnički eksperiment.
Što se tiče intervencije ''Povezivanje'', kakvu ulogu danas ima pješački promet u urbanim sredinama, a kakva bi ta uloga trebala biti?
Saša Šimpraga: Na izbor teme i lokacije utjecala je i činjenica da je za ovu godinu najavljeno preuređenje Strossmayerovog šetališta, pa je utoliko idealna prilika da se lansira ideja koju rad propituje, a to je stvaranje komunikacije na mjestu gdje takva veza sad nedostaje. Montažno, tipsko stubište za gradilišta postavlja se privremeno uz povijesni bedem između Strossmyaerovog šetališta i Vranyczynyjeve poljane kako bi se ta dva javna prostora povezala. Iako rad u prvome planu testira ideju otvaranja pješačke komunikacije, s druge strane savladavanjem bedema dodiruje se i aktualna seoba naroda tj. vrijeme kada se zidovi podižu i zatvaraju granice ljudima koji bježe od rata i siromaštva, a mnogi od njih i prisilno zatvaraju. U vremenu podizanja zidova jedan se premošćuje. Veza koja je sad nevidljiva, na kratko postaje otvorena. Testiranjem ideje premošćivanja, intervencija lansira ideju drugačijih odnosa i mogućnosti za grad.
Postoje li danas ''Zajednice skrbi'', odnosno jeli moguće u urbanom, otuđenom prostoru stvoriti osjećaj zajednice u kojoj postoji visoki stupanj solidarnosti kakav postoji u ruralnim sredinama?
Selma Banich: U projektu Zajednice skrbi, umjetnice i kulturne radnice Marija Borovičkić, Mila Čuljak, Ivana Rončević, Ana Vilenica i ja ćemo pokušati stvoriti privremenu autonomnu zonu za stanare zagrebačkog naselja Folka u kojoj je moguće misliti skrb iznova, skrbeći jedni o drugima i kad nam u procesima institucionalizacije i privatizacije skrbi ona ostaje trajno uskraćena. Stupanj solidarnosti unutar zajednice ne ovisi toliko o sredini u kojoj neka zajednica ili zajednice žive i ostvaruju međusobne odnose već o činjenici da smo sistemskom centralizacijom skrbi, delegirajući državne i korporativne institucije, pristali na izvlašćenu poziciju u odlučivanju o njoj. Država i njeziniinstrumenti skrbi nisu niti će ikada skrbiti o nama holistički. U takvim instrumentaliziranim uvjetima za život, vodeći se logikom profita, dominacije i eksploatacije, ostvarivanje i prakticiranje uzajamne skrbi svedeno je tek na dekorativnu gestu.
Koliko je grad ''Klopka'' i zašto bi se htjeli ili trebali te klopke osloboditi, i dali je to uopće moguće?
Nikola Bojić: Život grada određen je nizom kodova, rituala i pravila. Granice grada zato nisu tek linije na mapi, već barijere koje smo usvojili kroz vlastitu urbanu svakodnevicu. One definiraju našu percepciju, memoriju i korištenje prostora, ali i društvene interakcije, stavove pa i predrasude. Promišljati grad kao klopku znači osvijestiti različite sustave kontrole, zakone i kodove koji nas tjeraju da se u gradu ponašamo na točno određeni način, prema samom gradu, ali i jedni prema drugima. Intervenirati u ove kodove čin je oslobođenja, urbanisti bi rekli - novog, nepredviđenog korištenja prostora, novih urbanih praksi koje poništavaju tabue i predrasude te potencijalno stvaraju nova urbana sjećanja, nove društvene i političke realitete grada. Grad raste kroz širenje dijaloga i prihvaćanja, ekspanziju što kvalitetnijeg društvenog prostora, a ne isključivo rastom kvadrata. Svaka od intervencija mali je pomak u ovom smjeru.
Što je ''Društvo širokog raspona'' i koji su najvažniji ''rasponi'', odnosno kriteriji prema kojem se društvene skupine razlikuju u suvremenim gradovima?
Bojan Gagić: Društvo širokog raspona je interaktivna kompozicija koja će biti predstavljena na dva različita načina. Prvo kao instalacija u Zagrebu početkom srpnja, a odmah nakon toga kao web projekt. Osim u prezentacijskoj formi pristup se razlikuje i u načinu na koji definiramo zvuk prema osnovnim statističkim podacima koji se prikupljaju putem obrazaca.
Znači sama instalacija zapravo je gradnja osobne kompozicije koju stvara svaki posjetitelj kroz unos različitih parametara putem upitnika u koji je moguće upisati vlastito ime i prezime, spol, dob, nacionalnost, vjersku (ne)opredjeljenost, bračno stanje, imovinsko stanje, obiteljsko stanje i sl. Svaki upisani podatak mijenja strukturu zvuka u prostoru u kojem posjetitelj boravi, a po završetku upisa dobivamo jedinstvenu zvučnu sliku koja odgovara isključivo toj osobi. Ovim pristupom želimo naglasiti jedinstvenost svakog čovjeka kao jedinke bez obzira na pripadanje bilo kakvom društvenom kontestu.
Web projekt nam sa druge strane nudi uvid u složenost odnosa ljudskog bivanja u zajednicama koje nazivamo državama. Kroz javne podatke o stanovništvu u pojedinim evropskim zemljama moguće je pratiti promjene kroz koja te zemlje prolaze kroz povijest. Naravno, radi se o novijoj povijesti za koju imamo statističke podatke. Kao i kod instalacije fokus je na pretvorbi podataka u zvuk. Svaki posjetitelj weba moći će odabrati određenu zemlju, povijesno razdoblje ili više njih i manipulirati raspoloživim statističkim podacima (npr. broj stanovnika, bruto dohodak, odnosi većinskih i manjinskih nacionalnih zajednica, demografska slika i sl.) te tako kroz online zvučnu kompoziciju imati drugačiji uvid u svijet oko sebe.
''Prostori između životnih mjesta'' - Koliko je osjećaj pripadanja nekom mjestu, kvartu, gradu, državi snažan ili uopće važan u vremenu kada se sve više vremena provodi u sferi virtualnog odnosno interneta?
Tonka Maleković: Osjećaji pripadanja po nekoj nacionalnoj, etničkoj ili teritorijalnoj osnovi nisu toliko tema ovog rada, a pitanje koliko je to uopće važno je vrlo individualno. Ono što mene zanima i što istražujem u ovom radu su svakodnevni i vrlo osobni procesi identifikacije s onim mjestom gdje boravim(o).. -kako ga svojom percepcijom, intervencijom, radnjama, kretanjima, socijalnim interakcijama i sl., činim(o) sebi ugodniim, sigurnijim, boljim, poznatim i bliskim. Iako veliki dio vremena provodimo u virtualnom prostoru, još uvijek smo fizička i društvena bića koja, nakon napornog radnog dana odmaraju kosti, mišiće i mozak u krevetu, a kad smo udaljeni od svojih najbližih, usamljeni smo i tužni te tražimo načine da vremenski i prostorno premostimo te udaljenosti. Predmeti, ambijenti, radnje, tehnike i taktike kojima se koristimo u takvim procesima kreiranja životnih ambijenta i premošćivanja raznih vrsta udaljenosti jesu etnologija svakodnevice, ali oni također pričaju širu priču o kompleksnoj društveno-ekonomsko-političkoj stvarnosti u kojoj živimo i koja određuje tu našu svakodnevicu odn kroji naše želje, nade, strahove, kroji naše migrantske rute. To je i tema rada Spaces Between (Living) Places.