Hrvatska javnost Ognjena Sviličića ponajprije “čita” kroz filmove koje je režirao (“Armin”, “Oprosti za kung fu”, “Takva su pravila”, “Da mi je biti morski pas”), ali i njegove scenarije što za filmove što za popularne TV serije (“Glas naroda”, “Stipe u gostima”). Odnedavno je pred čitateljima i prvi roman ovog svestranog autora – “Glava velike ribe” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, 99 kuna), priča koja na 140 stranica neobično točno ogoljuje današnju stvarnost u Hrvatskoj.
U središtu je priče bivši branitelj. Zovu ga Traktor. On u roditeljskoj kući provodi usamljene dane, smlavljen PTSP-om i omamljen svim mogućim vrstama lijekova koje guta doslovno “na šake”. Kada u njegovu svakodnevicu banu brat i njegova supruga, sve krene neočekivanim tijekom jer brat je simbol druge strane hrvatske stvarnosti – pun je ideja za poslove kojima će se obogatiti preko noći, uz dugove koji mu prijete bankrotom, gubitkom doma, raspadom života... Čak i da se s imenom autora susrećete prvi put, na stranicama ovog romana prepoznat ćete njegovo filmsko “podrijetlo”, iako za sebe tvrdi da je pisac, a ne redatelj i kako mu je najvažnije “ispričati dobru priču”. Tako i u “Glavi velike ribe”, baš kao u dobrom scenariju, Sviličić stvara zanimljive likove, nastanjuje ih u prostorima koji “govore” o njima – jedan je brat iz provincije, drugi je kupio stan u novom naselju u neposrednoj blizini velikog trgovačkog centra te ih uvodi u međusobne odnose u kojima se isprepleću prošlost i sadašnjost, a budućnost se tek naslućuje.
Braću je tako prvi put rastavio rat. Jedan je sjeo u kamion koji ga je odvezao na bojište, drugi se mirno vratio u veliki grad, na fakultet. Onaj, naoko slabiji, pristat će na prodaju roditeljskog doma i selidbu u Zagreb, ali tu počinje novi rasplet, opet filmske vrste. Nakon što se glavni junaci nađu i u ljubavnom trokutu, autor konačni obračun smješta na ulice Dubrave. Tamo će baš poput pucnja u vesternu odjeknuti pljuska, a tučnjava koja će uslijediti odvest će jednog brata nazad u njegov mali i običan život, a drugog ostaviti na ulici.
Iako je kraj romana nedorečen, Sviličić se u prvijencu pokazuje kao zanimljiv autor od kojeg u budućnosti treba očekivati mnogo, kako sam kaže, “zanimljivih priča”. Lako je pretpostaviti da će i dalje u njima najvažniji biti zanimljivi likovi čije sudbine govore o životima svih nas. Stoga je možda nedorečeni kraj romana izuzetno promišljen autorski potez jer tko od nas u današnjoj Hrvatskoj s nekom većom sigurnošću može reći što ga čeka već sutra.