Roman "Proslava" Damira Karakaša, objavljen 2019. i nagrađen tportalovom nagradom za roman godine, već je dobio i svoju filmsku adaptaciju. Smješten u Liku u prvoj polovini 20. stoljeća, roman prikazuje buran period od dva desetljeća tijekom kojeg su se izmjenjivale ideologije i režimi.
Prateći glavnog junaka Miju od djetinjstva pa do zrelosti, njegovo odrastanje u surovom i siromašnom kraju, radikalizaciju kada se nakon proslave u susjednom selu odlučuje pridružiti ustašama, a zatim i kako se nakon rata od partizana skriva u dubini ličkih šuma, Karakaš je ispričao priču koja je, iako se zbiva u prošlosti, itekako aktualna i danas, kao što će biti i za stotinu godina. Sa zahtjevnim zadatkom da to prenese na veliko platno ukoštac se uhvatio redatelj Bruno Anković, koji je to svoje debitantsko dugometražno igrano ostvarenje upravo priveo kraju, a "Proslava" će uskoro krenuti i na svoj festivalski put.
Cijela je "Proslava" snažno prožeta politikom i ideologijom, glavni junak za vrijeme rata bio je u ustašama, nakon rata bježi od partizana... Ali to zapravo uopće nije politička priča?
Upravo to me možda i najviše privuklo kad sam pročitao "Proslavu". Karakaš je točno detektirao povijest naših balkanskih krajeva, odnose, neimaštinu, nesigurnost, neku tragičnost vjerovanja da će biti bolje, a zapravo je uvijek isto. Povijest se vječno ponavlja. Ideologija i politika su tu, ali one zapravo odnekud daleko utječu na priču. Jedan je mladi danski povjesničar Emil Kjerte nedavno radio istraživanje o tome tko je tih godina odlazio u ustaše. Ustanovio je da im se velik dio vojnika pridružio iz vrlo jednostavnih razloga, zbog toplog obroka, kreveta, novih čizama. Mislim da i Karakašev roman, a i naš film, govore upravo o tome – kako mlad čovjek, koji nema dovoljno obrazovanja, koji ima neku nesigurnost života, lako upada u takvu ekstremno desnu ideologiju. Iako je tu riječ o povijesnoj priči, mislim da se upravo to događa i danas, svugdje u svijetu. Neki mladi vojnik u Rusiji koji će se danas-sutra boriti na ukrajinskoj fronti proživljava sličnu sudbinu, baš kao i američki vojnik koji je odrastao u siromaštvu, a koji se u vojsku prijavljuje kako bi dobio priliku za obrazovanje i imao, primjerice, zdravstveno osiguranje. To je tema romana "Proslava", a i tema filma.
Baš sam u jednoj kritici Karakaševe "Proslave" pročitala i zanimljiv zaključak da ono što je u pozadini te priče nije politika – već glad.
Tako je, oni, bar lik Mije i ti ljudi o kojima mi pričamo, nisu ni znali za što se bore. Odlazak ljudi u partizane u kasnijim godinama bio je donekle i jasniji, jer je rat već započeo, no na tom samom početku ljudi nisu znali što će se dogoditi. I tu u priču ulazi glad, neimaština, patrijarhat. Priča koju je Karakaš napisao sasvim je istinita, to su sve prolazili njegovi preci, a neki ljudi i danas tako žive. Kada smo radili istraživanje za film, pripremali se, obilazili te krajeve, vidjeli smo da se ponegdje život uopće nije promijenio u posljednjih stotinu godina. Snimali smo po nekima od tih sela koja je vrijeme potpuno zaobišlo, gdje je način života nedirnut, imaš osjećaj kao da si se vratio u prošlost.
Kako biste odgovorili na kritike koje će, bez sumnje, stići na račun filma – a to je da se nikako ne možemo odmaknuti od tematike ustaša i partizana?
Ja se nadam da ovo ipak nije film o ratu, da nije film o ustašama i partizanima te da nudi neki drukčiji pogled na tu priču koju smo već puno puta čuli i vidjeli. "Proslava" je, rekao bih, film koji objašnjava i secira radikalizaciju. Za sada smo imali i odlične reakcije stranaca koji su to gledali, a koji kažu da bi do samog kraja protagonist jednako tako mogao biti i ustaša i partizan i vojnik Prvog svjetskog rata... Naprosto nije važno koja se konkretna ideologija krije iza toga.
Kako je izgledalo vaše istraživanje za film?
Puno smo se bavili poviješću, vodili razgovore s povjesničarima i dugo tražili odgovarajuće lokacije. Proučavali smo i te proslave, koje su se odvijale upravo kao i u priči. Naime, nakon osnivanja NDH, po ruralnim područjima i zabačenim selima organizirane su proslave koje su služile za regrutaciju mladih ljudi u vojsku. Napravili bi veliki vašar, okretali volove, sve je bilo besplatno, hrana, piće – nešto poput PR kampanje. To su sve istiniti fakti koje smo istražili i proučili. Zatim smo tijekom godine dana s glumcima odlazili u Liku razgovarati s mještanima. Imali smo jako lijepe i pažljive pripreme. S jedne strane povijesno smo pristupili temi, iščitavajući dokumente, a s druge strane družili smo se s ljudima koji i dandanas žive na tim mjestima. I mi i glumci ozbiljno smo se pripremili da što bolje i realističnije, gotovo dokumentarno, uspijemo prikazati taj život.
Okupili ste sjajnu glumačku postavu. Kako su se oni pripremali?
Bernard Tomić, koji glumi Miju, za ulogu je smršavio deset kilograma! Uz pomoć nutricionista, naravno. Šest mjeseci puštao je bradu, kosu, nokte... Pripremao se baš ozbiljnom metodom. Tijekom godine puno je odlazio u Liku, prije snimanja je desetak dana živio u selu u kojem smo snimali, razgovarao s ljudima, muzao krave... A onda se za sljedeći blok snimanja ponovno udebljao, što nije nimalo jednostavno. Ne mogu ga dovoljno nahvaliti. U ulozi Drenke je Klara Fiolić, također jedno novo, mlado lice. Mislim da je bila odlična u filmu, jako je talentirana, stalo joj je i čeka je sjajna budućnost. O Krešimiru Mikiću u ulozi Mijina oca ne moram puno ni govoriti. Njegov lik vrlo je kompleksan, djelomično je i antagonist i protagonist te je Mikić morao pronaći način i igrati na toj tankoj liniji. Pa Tanja Smoje, koja je također izvrsna, mladi Nedim Lazarević, srpski glumac koji igra Drenkina brata Rudu... Svi su glumci fantastični.
Neobično je i što ste film snimali u nekoliko blokova tijekom godine da biste ulovili različita godišnja doba.
Da, to nam je bilo jako važno. Film je kompozicijski sastavljen od četiri dijela koja se isprepliću, ali prikazuju dan-dva Mijina života tijekom dvadeset godina. Na sličan način koncipiran je i roman. No u tih dvadeset godina jedini pokazatelj protoka vremena zapravo su godišnja doba. Zato nam je kompozicija od četiri godišnja doba bila negdje i poetična, a negdje i važna jer je priroda na neki način jedan od likova. Ti ljudi žive u određenoj koheziji s prirodom i životinjama. Pa i gotovo jedina nježnost koju Mijo, a i njegov otac pokazuju prema nekom drugom živom biću jest prema kravi. Priroda im je ponekad neprijatelj, a ponekad prijatelj. Bilo nam je važno stoga pokazati da jedino što se u njihovim životima mijenja jest taj ciklus prirodne godine.
I sam je roman pisan u takvoj, četverodijelnoj strukturi. Koliko ste se vjerno držali predloška?
Malo smo zamijenili i isprepleli priče. Roman je koncipiran u četiri bloka i četiri priče, a mi smo samo malo izokrenuli redoslijed. No mislim da je način pripovijedanja u knjizi i u filmu dosta sličan. Jelena Paljan radila je scenarij i to nije bio lak zadatak. Nema u ovoj priči puno događajnosti, radnja je vrlo reducirana, škrta i postojala je velika opasnost da film ispadne dosadan! Jelena je morala malo više razraditi odnose među ljudima, dramaturški postaviti stvar, a i morali smo pronaći način kako da unutarnja razmišljanja lika provučemo kroz film. Ipak mislim da smo ostali dosljedni romanu.
Prema knjigama Damira Karakaša često se rade predstave, snimljen je i film – što je to u njegovu pisanju tako pogodno za adaptacije? I koje su možda najveće zamke adaptacije knjige za veliko platno?
Najprije, Lika je strašno filmična. Zatim, možda je neobično to reći, ali za film je zapravo uvijek dobro da nije riječ o velikim pričama. Često sam znao pročitati da veliki redatelji kažu kako je za film najbolje pronaći neku kratku priču. Tako da je Karakašev jednostavan, škrt način pripovijedanja zapravo jako dobar za film, jer ostavlja mnogo toga otvorenog. Doduše, to istovremeno predstavlja i izazov. Kada čitaš "Proslavu", kao čitatelj u tekst upisuješ svoje misli i značenja, a nadam se da smo to uspjeli postići i u filmu, da kao gledatelj o njemu moraš promisliti, upisati u njega neke svoje ideje, zamisliti što su ti likovi radili prije i poslije prikazanih događaja...
Kako ste se onda za svoj debitantski dugi igrani film odlučili adaptirati nešto tako izazovno?
Prvo mi se jako svidjela knjiga i osjetio sam u njoj tu potentnost koju smo, nadam se, ostvarili u filmu, prikaze prirode i odnosa s njom. Ona je doista poput lika u filmu, jer određuje i samu kinematografiju i stil snimanja. U svakom slučaju, svidjela mi se ta priča. Uzela me je. Smatrao sam i da ju je važno ispričati i filmski, naročito za naše područje i krajeve.