Pjesnik i prozaik Ivica Pretnjača dobio je nagradu VBZ-a i Tisakmedije za najbolji neobjavljeni roman vrijednu 100.000 kuna. Prtenjača je nagrađen za roman Brdo, a žiri je odluku donio jednoglasno.
Publika u zagrebačkoj Laubi oduševljeno je dočekala objavu imena laureata, koji se posebno zahvalio nedavno preminulom vlasniku VBZ-a Bošku Zatezalu jer je objavljivao i poeziju. Prtenjača je u razgovoru sa voditeljicom ceremonije Blaženkom Leib priznao da je naslov romanu dao pjesnik Danijel Dragojević, jer da bi on dao neki blesaviji naziv spominjući pritom divlje svinje.
Vaš glavni lik iz romana "Brdo" je i knjižar, na neki način i galerist, ljubitelj poezije, sluša Treći program Hrvatskog radija... Jeste li to zapravo vi?
Naravno da ne, premda jasno je da svaki pisac koristi svoju biografiju na način na koji može i želi. Lik u Brdu nema niti ime, nije mu ni potrebno budući da se odlučio osamiti i presložiti svoj život. Njegova strategija je služenje, a posve je jasno da mu to neće ići suviše glatko. No promjena koju doživljava ključna je za njegov život, nije joj se skoro niti nadao.
U romanu citirate poeziju Stjepana Gulina i Josipa Severa. Jesu li to vaši pjesnički idoli?
I Cvitan je tu, naravno da poznajem poeziju sve trojice, ali ne mogu ih nazvati svojim idolima. No to nije niti važno, oni su dio popudbine moga lika, on ih dobro poznaje i njihovi ga stihovi ponekad sretnu na njegovom brdu. Kao što znate, on u romanu i pjeva poznatu pjesmu Rajska djevo, kraljice Hrvata, sklon je poeziji, ali sklon je i mnogim drugim važnim stvarima, recimo pečenju kruha. On je običan čovjek koji je u svome životu došao do zida, mnogo je vjerujem takvih ljudi. Možda je različit samo po tome što odlučuje nešto poduzeti, uskače u riskantnu dionicu svog života. Znate, samo zato što imamo pogrešan odnos prema poeziji, ispada da se uvijek nešto treba pravdati. Da, on voli poeziju, na jednom mjestu kaže da traži neki lijek u riječima. S te strane, on je i spašen čovjek, zar ne?
Glavni junak iz Zagreba bježi na otok, na usamljeničku vatrogasnu osmatračnicu blizu kapele sv. Izidora. Ali, zašto se vraća u Zagreb?
Ostavio bih to čitateljima, sve njegove razloge naći će u ovom kratkom romanu. Ja mogu načelno govoriti zašto, vraća se jer je ljeto gotovo I opasnost od požara je prošla, vraća se i da bi se drugačiji opet izgubio u svome životu, vraća se iz okrepljujuće pustoši u nervozu druženja, vraća se drugačiji. I kao što znate, ne vraća se sam. Životinje su jako važne u ovom romanu, njemu, mom glavnom liku su one most do ljudskosti, a često i ljudskost sama.
"Brdo" kao da je napisano u jednom dahu. Je li taj dojam točan?
Drago mi je da imate takav osjećaj, istina je ponešto drugačija, roman je nastajao nekoliko mjeseci, ali da, pisan je u svojevrsnom dahu, jedno poglavlje za drugim, točno i onako kako stoji u romanu. Nije bilo suviše prekrajanja, niti kolebanja, jezik se samostvarao, on je upravljao mojim postupcima, njegova unutarnja energija. Morao sam samo paziti da se okliznem, slično kao i moj lik u romanu.
Suvremeni pisci nerijetko hrvatsku stvarnost opisuju uz puno psovki i grubosti. Niti vaš izmišljeni otok nije raj, dapače, ali zašto se ne služite jezikom ulice?
Nisam tome sklon, evo i vaši čitatelji koji su svojevremeno pratili moju kolumnu znaju otprilike kakav me stil pisanja zanima i kakva me rečenica privlači. Stalo mi je, prije svega kao pjesniku, da rečenica bude gipka, okretna i jasna, da bude pokatkad bogata i raskuštrana, a opet, pokatkad poput mača. Da zasijeca u mekoću jezika, u njegova dublja značenja. Sve to ne možete jezikom ulice, ili možda možete, ali ja toj muci ne vidim smisla. S druge strane, volim fine tekstove, one koji klize poput svile i tom svojom finoćom griju i nakon što prođu godine od objavljivanja.
Nagrada VBZ-a i Tisak medije je itekako unosna, budući da su knjiški honorari u nas rijetko veći od 5000 kuna. Da li je važniji njen materijalni dio ili je važnija ona nematerijalna satisfakcija?
Jako mi je drago da je žiri jednoglasno odlučio, još mi je draže da je izbor bio velik, koliko znam skoro 140 rukopisa, drago mi je i što ću dobiti novčanu nagradu, ali sve se to ne može mjeriti s užitkom držanja svoje knjige u rukama, s osjećajem da je jedan svijet stvoren, premda se u knjizi često govori upravo o raspadu svijeta. Jedino važno, osim najbližih međuljudskih odnosa, jesu naše knjige, naši objavljeni i neobjavljeni tekstovi, naše stvaranje. Premda se čini posve uzaludnim, ono, u ovom zgusnutom i strašnom svijetu ima svetačku ulogu, iscjeliteljsku, moralnu i dubinski humanu snagu. Premda nas uvjeravaju da su važne excel tablice i njihove brojčice na dnu, one o našem svijetu ne govore upravo ništa osim da neki ljudi ne znaju misliti, maštati i služiti. Moj lik sve to pokušava i to u prirodi, na vrhu jednog brda, daleko od ljudi, uz dvije životinje i gomilu straha.
Zvuči zanimljivo, sada mi je žao što je ne kupih jučer na Interliberu, a listao sam je... No, poharaše mi novčanik autori Iranci, Židovi i Skandinavci, vrag da ih nosi... O da, i veliki Slobodan Novak na sniženju.