Nakon svega što je postigla nastupnim albumom “Fame”, Lady Gaga imala je prečeg posla – kako to već biva s uvijek osjetljivim drugim albumom, značajno nazvanim “Born This Way” – nego se baviti kritičarima i slušateljima koje zanima više sadržaj nego forma. Čak ni činjenica da se u dvije pjesme pojavljuje saksofonist Clarence, dugogodišnji suradnik Brucea Springsteena, i da “The Edge of Glory” zvuči kao da ju je napisao sam Boss (ali se aranžmani i te kako računaju), više su dekorativne nego stvarne kreativne prirode. Kao što je, uostalom, i sve ostalo na albumu: od kvaziprovokacija kakvo je djetinjasto poigravanje Isusom i Judom (“Judas”) ili prostačenja na njemačkom u “Scheise”. Lady Gaga najbolja je kada ne pokušava biti veća od sebe same nego naprosto pušta da pjesma bude važnija od nje (“Marry The Night”). A posebno je nepotrebno kada pokušava biti veća od Madonne, za što će se, realno gledano, morati najesti još puno tjestenine jer bi bez toliko otvorenog i nepotrebnog naslanjanja na “Express Yourself” naslovna “Born This Way” bila sasvim simpatična moderna disko-pop pjesmica.
Sve primjedbe ove vrste, dakako, nju i njezinu publiku malo diraju, ali to ne znači da ne treba reći da Lady Gaga nije baš “rođena takva”, nego da je više takva – projektirana.
Tuga, kako se Sotona ruga djetetu Božjem, a to nesretno dijete misli da je to što radi nešto čime se treba ponositi. Kad bi znala koliko je Bog ljubi, prestala bi ovo raditi sebi i zavoditi neprosvijećene i nemoćne.