U filmu Ustav RH oslobađam ljude hrvatskih klišeja i skidam im etikete

Nagrađivani redatelj Rajko Grlić ovih se dana nalazi u fokusu interesa zbog još neprikazanog filma “Ustav Republike Hrvatske”, koji su u nedavnom performansu na zagrebačkim ulicama promovirali statisti obučeni kao transseksualac, svećenik, policajac, ustaša i medicinska sestra.

Krenula je promotivna kampanja za vaš film, koji na jesen stiže u kina. Njegov naslov implicira političku temu?

Jedan od likova, da bi zadržao posao, mora položiti ispit iz Ustava RH. Kako malo teže uči, u tome mu pomaže drugi lik. Po tome je projekt dobio radni naslov “Ustav Republike Hrvatske” i pod njim smo dvije godine pisali scenarij. Tek naknadno smo postali svjesni da je Ustav RH jedna od najspominjanijih riječi internetskih i novinskih naslova. Na Ustav se pozivaju manje-više svi i to u širokom spektru raznih ideologija i religija, da o ljudskim pravima i ne govorim. Ukratko, Ustav je svakodnevno prisutan u našem životu, a 99 posto građana vjerojatno ga nikad nije imalo u rukama. O krucijalnom dokumentu po kojem funkcionira zajednica – zajednica ne zna ništa. Tako smo na kraju, kada već pričamo priču o današnjici, koja, naravno, ima političke konotacije, kao uostalom i sve što ovdje živi, hoda i raste, odlučili filmu ostaviti taj naslov. Uz to smo dodali podnaslov „Ljubavna priča o mržnji“. Tako naslov i podnaslov pokrivaju prostor u kome živi ovaj film.

Tko su glavni likovi?

Radi se o četvero stanara jedne predratne građanske zgrade u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici. U podrumu žive policajac i medicinska sestra, a u piano nobile profesor povijesti s nepokretnim devedesetogodišnjim ocem. Međusobno ne razgovaraju, jedni o drugima imaju loše mišljenje, međusobno su se smjestili u ladice klišeja koji danas funkcioniraju u Hrvatskoj. No nesreća ih natjera da komuniciraju pa mimo svoje volje polagano i nadasve bolno počinju otkrivati da se iza etikete koju tako lako lijepimo nepoznatima ponekad krije kompleksno ljudsko biće.

Scenarij ste napisali s Antom Tomićem, s kojim redovito surađujete.

Da, prvo smo radili na “Karauli” koja je pisana po njegovu romanu “Ništa nas ne smije iznenaditi”. Nakon filma izašla je knjiga u kojoj je na jednoj strani bio roman, a drugoj scenarij. Željeli smo pokazati kako su ta dva agregatna stanja iste priče gotovo ista i istovremeno jako različita. Drugi projekt je bio “Neka ostane među nama” koji je rađen po priči koju smo zajedno složili. Zatim smo adaptirali Antin roman “Čudo u Poskokovoj Dragi”. Na tome smo radili nekoliko godina, prikupili pola potrebnog novca pa priznali poraz i odustali. Bio je preskup film za naše uvjete. Za komediju na hrvatskom jeziku, za razliku od drama, vrlo je teško po svijetu sakupiti novac. „Ustav Republike Hrvatske“ rađen je po priči koju smo zajedno sagradili. To je nam je četvrti projekt i treći snimljeni film. I taj će scenarij pred premijeru na jesen izaći kao knjiga u izdanju Hena Coma.

Što se dogodilo s vašim dokumentarcem o Ivi Sanaderu?

To sam u potpunoj tajnosti snimao četiri godine uz pomoć Danila Šerbedžije. Sve je počelo kad mi je moj prijatelj Čedo Prodanović rekao da ide na sastanak u Salzburg jer ga Sanader želi za branitelja. Jutro nakon što se vratio upalili smo kamere i Čedo nam je prepričao njihov prvi susret. Od tog trenutka počeo sam pratiti priču, u kojoj je iznad svega bilo zanimljivo vidjeti na istom zadatku dvije tako oprečne osobe, ne samo u političkim stavovima nego u svemu, pogotovo u poimanju morala. U redovnim ciklusima pratili smo Čedu i gospođu Jadranku Sloković, a zatim i Sanadera kada je izašao na slobodu. Tu ima puno sati fantastičnog materijala, ali o tome nisam nikada želio govoriti jer nisam znao, niti danas to znam, hoće li od tog ikada nastati film. Meni se prije svega činilo važnim zabilježiti taj, za Hrvatsku možda presudan proces, kao što smo 2000. zabilježili ono što se na kraju pretvorilo u film “Novo, novo vrijeme”. Kada sam prije godinu dana kretao u pripreme “Ustava RH” i u Sloveniji završavao dugometražni dokumentarni film, činilo mi se da je sve to zajedno previše za moje godine i štafetnu sam palicu filma o Čedi i Ivi predao Nenadu Puhovskom. On to sada radi s Danilom Šerbedžijom, a ja ću im se možda, i ako, jednoga dana priključiti.

U međuvremenu ste snimili i dokumentarac o ljubavnom trokutu Radka Poliča, Milene Zupančič i Dušana Jovanovića.

Film se zove “Svaka dobra priča je ljubavna priča” i trebao bi izaći ove jeseni. Sve je počelo kad mi je pisac Dušan Jovanović, s kojim često izmjenjujem mišljenja o našim tekstovima, poslao dramu koju je napisao za troje glumaca: Milenu Zupančić, Radka Poliča i Borisa Cavazzu. U drami “Milena, Boris i Radko” indirektno se razotkrivaju burni detalji iz njihova privatnog života otprije četrdeset godina, kada je Polič bio u braku s Milenom, pojavio se Dušan i oteo je, a Cavazza je svemu bio svjedok... Kad mi je Dušan rekao da glumci pitaju bih li ja po tom tekstu radio film, rekao sam da to neću, ali da bih rado snimio kako rade predstavu o samima sebi. Napravili smo 70 minuta filma o vječnoj ljubavi između tih ljudi bez obzira na sve što im se dogodilo te o jednoj predstavi u koju su oni ugradili dobar komad svog života. O tome kako je tanka i ponekad nevidljiva nit koja razdvaja naše živote od naših priča. U tome mi je puno pomogao mladi slovenski redatelj Matjaž Ivaničin s kojim zajedno potpisujem režiju filma.

Kako izgleda život na dva kontinenta?

Uglavnom u avionima. Jednog ću dana sresti samoga sebe negdje nad Atlantikom kako letim s jednog kraja na drugi. Mahnut ću sebi iz jednoga aviona u drugi i nas ćemo jedan, a zapravo dvojica nastaviti svatko svojim putem. S godinama putovanja postaju sve teže probavljiva, ali paralelni životi u Hrvatskoj i Americi još uvijek me vesele i mogu čak reći – daju mi snagu. Mogućnost da neku lokalnu temu pogledam izvana pa onda uronim u nju beskrajno je važna u pričanju priča o nama ovdje. Pamtim koliko mi je to pomoglo nakon studija u Pragu kada sam s malom distancijom mogao sagledati tadašnji život u Jugoslaviji.

Zašto ste 90-ih otišli u Ameriku?

Otišao sam jer ovdje nisam mogao raditi i zato što su me zvali da predajem na NYU, koja je tada bila najprestižnija američka filmska škola. Nakon jedne projekcije “Čaruge” njihov me dekan odveo na večeru i ponudio da predajem na postdiplomskom programu. Na tom fakultetu dodiplomski program je industrija za oduzimanje novca mladim zaljubljenicima u film, tamo imaju više od tisuću studenata. S druge strane, postdiplomski program je šminka nad šminkama i tu ih primaju malo i vrlo pažljivo. Vodio sam Directors Master Class na prvoj godini, Spike Lee na drugoj, a Arthur Penn na trećoj. Nimalo loše društvo. Nudili su mi da ostanem, ali istovremeno me zvalo i desetak drugih fakulteta. Do tada nisam ni znao da u Americi postoji “tržište profesora filmske režije”. Ohio mi je dao ponudu koja se ne odbija: da uz njihovo puno financiranje radim na bilo kojem projektu koji sam odaberem. Tako je nastao CD-ROM “How To Make Your Movie: An Interactive Film School” koji je ‘98 u New Yorku proglašen najboljom multimedijom svijeta.

U to vrijeme snimili ste i prvu ex-YU koprodukciju „Karaula“.

Puno godina kasnije. To je bila 2005. Kad sam otišao u Ameriku, bio sam siguran da u Hrvatskoj više neću snimati. No kad sam čuo da je Tuđman završio u bolnici, s Igorom Mirkovićem i suradnicima sam u pet mjeseci grozničavo pokušao zabilježiti što više djelića stvarnosti koja je nestajala i koja je bila dokumentirana u vrlo umivenim oblicima. Rezultat je bio dokumentarac “Novo, novo vrijeme”. Uslijedio je igrani film “Karaula” koji je bio skup projekt i trebao je, da bi se realizirao, puno koproducenata. Bio je to prvi film nakon rata u koji su zajedno ušli producenti iz svih država koje su nekada bile u sastavu Jugoslavije. Trebalo nam je tri godine i mnogo pregovaranja da to postignemo. U Srbiji smo čak završili na ustavnom sudu jer su nas tužili tamošnji redatelji. Tada nije bilo normalno da netko iz druge države dobije novac iz njihove državne kase. Mi smo bili prvi i zato je to bio hrabar projekt. Vodila ga je sarajevska produkcija Ademira Kenovića i, uz ex-YU zemlje, tu su koproducenti bili iz Engleske, Austrije i Mađarske.

Osnivanje Imaginarne akademije u Grožnjanu također se moglo smatrati hrabrim.

Je li nešto opasno ili ne, shvaćaš puno kasnije. Kada bi o tome razmišljao prije no što u nešto kreneš, vjerojatno nikada ne bi krenuo. Ja sam 90-ih imao tu slobodu da sam se mogao igrati. Kad sam od svojeg američkog sveučilišta dobio novac da u Pragu pokrenem malu filmsku školu, uspio sam ih nagovoriti da ona ipak bude u Grožnjanu. Za američke studente morali smo platiti ogromno osiguranje jer su nas još smatrali ratnom zonom. A mene su i Grožnjan i Motovun film festival, koji se iz njega razvio, silno veselili. Iz njih sam crpio snagu, kao i oni iz mene. To je bio neki moj osobni “konceptualni pristup životu”. Napraviš malu igračku, uživaš u njoj i na kraju je pustiš da se i drugi njome igraju.

Imate li novi projekt koji osmišljate?

Nažalost da. Jedino što nisam siguran da za tako nešto imam snage. Moje iskustvo tjera na razmišljanje, a ono je, kao što znamo, glavni protivnik bilo kojoj akciji. Pogotovo ovdje kod nas gdje je za svaki pothvat potrebna nadljudska snaga da se savladaju sve moguće ograde i predrasude. Prije dvadesetak godina stvoriti Grožnjan ili Motovun bilo mi je kao otići na kavu, a sada mi sve izgleda beskrajno komplicirano. No rado bih se još poigrao. Meni su te igračke važne, isto kao što su mi dokumentarci važni. Kad čovjek čitav život radi igrane filmove, lako otputuje od realiteta. Mali projekti čovjeka drže pri zemlji.