Uoči premijere hrvatske verzije predstave "Zatvaranje ljubavi", nakon koje ćemo na Festivalu svjetskoga kazališta gledati i originalnu verziju s francuskim glumcima, u Zagrebačkom kazalištu mladih razgovarali smo s autorom i redateljem Pascalom Rambertom.
Ovaj tekst o paru čija je ljubav došla do kraja izvorno ste pisali za Audrey Bonet i Stanislasa Nordeya. Jeste li ga sad prilagođavali našim glumcima?
Razmišljao sam o tome, ali sam shvatio da nema potrebe. U tome i jest ljepota teksta, on postaje nešto novo svaki put kad ga preuzmu novi glumci. Upravo sam došao iz New Yorka, gdje pripremamo američku verziju predstave, nakon toga ćemo postaviti talijansku, rusku, japansku, njemačku... Već imamo ugovorene premijere do 2015. godine. Iako je tekst isti, zbog specifičnosti podneblja i kulturnog nasljeđa nemoguće je, primjerice, usporediti strastvenu talijansku i dostojanstvenu japansku izvedbu toga komada. U nekoliko zemalja moj tekst postavljaju i drugi redatelji, koji će opet napraviti nešto potpuno drukčije.
Koje su specifičnosti "Zatvaranju ljubavi" donijeli Zagreb i naši glumci?
U Hrvatskoj puno govorite o ratu, a moja se predstava bavi trenutkom u kojem ljudi koji su donedavno živjeli u zajedništvu to više ne mogu činiti. Iskustvo raspada bivše Jugoslavije utoliko je slično raspadu ljubavnog odnosa. Zbog toga bih volio da ta predstava iz Zagreba krene na put bivšom državom, u kojoj su mi posebno dragi Sarajevo i Skopje.
A Nina Violić i Goran Bogdan u glavnim ulogama?
Oni su donijeli sebe, i to je u ovoj predstavi njihov jedini kapital. Nevjerojatno su snažni glumci, i što je još važnije, potpuno uvjerljivi u ulozi ljubavnog para. Za mene su oni ravnopravni autori i mislim da je to jedini ispravni način rada s glumcima. Ne razumijem kolege koji glumcima pristupaju kao figurama koju šeću po mizansceni. Ja uvijek želim da na pozornici imaju slobodu kao u vlastitu kraljevstvu.
U slučaju "Zatvaranja ljubavi" to mi se kraljevstvo čini vrlo ogoljenim.
Tako je, nemamo elaborirane kulise, kostime, pomodne videointervencije... Nina i Goran stoje jedno nasuprot drugome u praznoj, bijeloj prostoriji u kojoj nema ničega što odvlači pozornost. Takva je izloženost za glumca vrlo teška, ali u mojim predstava nema mjesta sranjima. Publici dajem sirovo meso.
Umjesto kulise, na pozornicu ste postavili jedan manji kazališni prostor. Zašto to kazalište unutar kazališta?
Vjerujem da kao autor moram rekreirati stvarni život. Ta je kulisa vjerna replika dvorane za vježbanje kazališta koje vodim, i u kojem provodim većinu vremena kad sam u Francuskoj. Fasciniraju me stvarni prostori i realni protok vremena.
Jeste li zato svoje filmove snimali u jednom kadru?
Apsolutno. Montažu smatram kontaminacijom realiteta, kojem u filmu težim kao i u kazalištu. U obje umjetnosti pronalazim jednu vrstu vitalne energije i slobode koju možete naći još samo u seksu. Izjednačavam redateljski rad i vođenje ljubavi jer su i jedno i drugo silno intenzivne radnje koje traže mnogo snage i koncentracije, a u kojima opet ima i malo nereda. Čvrsto vjerujem da su film i kazalište prikriveni izrazi seksualnosti.
Čini se da se pitanja strasti i realiteta ponavljaju kroz mnoga vaša djela.
Osim njih, zanima me i pitanje trajnosti. Ovaj tekst pisao sam kao ljubavno pismo. Pišući o prekidu, zapravo sam pisao o ljubavi. Iz nasilnih monologa i dalje izviru strast i ljubav. Čini mi se da je uvijek tako, kad mislimo da je nešto gotovo, ono zapravo ostaje duboko u nama. Ipak, sve manje se bavim čvrstim temama. Iritira me njihova uloga u povijesti umjetnosti. Knjige i predstave jasnih tema uspostavljaju prešutni ugovor između autora i publike, one već samim naslovom nameću očekivanja. A umjetnost se događa upravo kad su stvari neočekivane, kad vas neko djelo iznenadi. Moj je cilj iznenađivati publiku.
površni glupan