'Rebus', novi album Arsena Dedića nakon tri i pol godine

Tri i pol godine prošlo je otkad je Arsen Dedić objavio svoj posljednji studijski album “Na zlu putu”. Ako smo se za novo studijsko izdanje trebali malo strpjeti, nismo čekali uzalud.

Za crticu nježnije
Na “Rebusu” – kao uostalom ni u njegovu dosadašnjem opusu, što ga, između ostaloga, razlikuje od gotovo cjelokupne hrvatske glazbene scene – nema nijedne pjesme “tek onako”, za popunjavanje kvote, nijedne koja bi nas navela da pomislimo kako je za njezin nastanak trebalo više muke nego nadahnuća ili da je napisana bez autorskog razloga.

Domišljato sročene i neočekivano rimovane (sestra/Petra, vjesnik/rječnik, strane/tajne, prozračno/višeznačno), nenametljivo ironično-duhovite, sadržajno bogate i slikovite stihove Dedić pjeva prepoznatljivom osebujnošću i autoritativnošću, ali koju crticu nježnije i prijateljskije nego što smo od njega navikli, slušatelju “na uho, s rukom na ramenu”.

Linije života
U donekle sentimentalnom, ali nimalo pekmezastom tonu, tekstovi uglavnom zapažaju nepravilnosti i neskladnosti života, izražavaju osjećaje nezadovoljstva, žal za prošlošću, spominju mrtve prijatelje, kratke linije života, uspomene, stara pisma, posljednje želje, oblačno vrijeme..., a tek jedna pjesma, “Vedro je”, oslikava opuštenost i zadovoljstvo.

Glazbeno-aranžmansko-produkcijski “Rebus” je, kako nas je Arsen i navikao, uhu ugodna, radiofonična cjelina, s pjesmama uglavnom umjerenog tempa i ponudom zvukovlja u rasponu od onoga računalnoga i naglašeno revijsko-hotelskog duha (“Petra”), preko onoga s laganim dodirima jazzy rocka ili bluesa (“Poslije Padove”, “Prijatelj”) i francuske šansone (“Pisma”), neobičnijih rješenja s mrvicama uznemirujuće neugode (“Ima, a ne zna”) i onih, možda najsretnijih, u kojima ga prati samo jedan instrument – klavir sina Matije u “Pijanistu” ili gitara u završnoj, recitativnoj “Posljednjoj želji”.