Iako je povod našeg susreta s poznatim redateljem Ivicom Buljanom bila zagrebačka premijera “Žute crte” (subota, 13. listopada u ZKM-u) nemoguće je bilo na samom početku našeg razgovora izbjeći Festival svjetskog kazališta, čiji je ravnatelj Buljan, uz Dubravku Vrgoč.
– Deseto izdanje pamtit ćemo prema predstavama koje govore o paradoksima ženske spolnosti. Od jednostavne i duboko organizirane Katie Mitchell do originalne Young Jean Lee, čije se performerice od tjeskobne zbunjenosti počinju opušteno smijati. Nad njima se nadvija lice Marguerite Duras i njezine “Hirošime” između romantičnog sadržaja i dokumentarne forme koja naglašava utjecaj povijesti (Drug svjetski rat i ljubav s njemačkim vojnikom, postatomski Japan) na žensku intimu. Zanimanje su izazvali Pippo Delbono s intimnim obračunom s berlusconijevskim režimom i sublimni Pascal Rambert s hrvatskom i francuskom verzijom svjetskog hita “Zatvaranje ljubavi”, kaže Buljan.
A \"Žuta crta\" kazališni je projekt nastao u koprodukciji ZKM-a s Gradskim kazalištem u Braunschweigu, komad kojeg su napisale Julie Zeh i Charlotte Roos, a o kojem redatelj kaže:
– U korijenu je predstave anegdota o Zagrepčaninu Davidu Schwarzu, izumitelju letjelice koja je poslije nazvana zeppelin. Ta povjesnica otvorila je ideju o projektu koji bi u fokusu imao odnos hrvatske i njemačke kulture preko umjetničkih i znanstvenih kontakata. Juli Zeh umjesto romantizirane historijske priče napisala je suvremenu dramu o hipsterskom paru u kojem konceptualna umjetnica plasira svoj “radikalni performans”, a njezin partner razboli se od sindroma “fejsbuk revolucije”. Juli Zeh i ja pristali smo na suradnju ne znajući jedno o drugom i taj “mallarmeovski slučaj”stavio nas je na zanimljivu kušnju. Dubravka Vrgoč ima velikog iskustva s koprodukcijama i potiče neobične susrete koji urode zanimljivim rezultatima. Njemačka premijera bila je na festivalu Theaterformen koji promovira nove tendencije. U zagrebačkoj verziji uz Luciju Šerbedžiju, Gorana Bogdana, Ninu Violić, Kseniju Marinković, Jadranku Đokić, Tobiasa Beyera, Slavena Španovića, Vedrana Živolića, Franu Maškovića, umjesto Barbare Prpić glumi mlada Hrvojka Begović.
Predstavu su na lipanjskoj premijeri u Braunschweigu gledale i autorice Julie Zeh i Charlotte Roos i, kako kaže redatelj, bile su:
– Iznenađene, a poslije – oduševljene. Zbunila ih je scenografija koju čine gimnastičke ručke, strunjača i slika velikog formata. Očekivale su realističan raspored i konvencionalniju režiju. Ideja da su glumci pomiješani s publikom, da se dio teksta izvodi kroz songove koje je komponirao Mitja Vrhovnik Smrekar, razbila je tekstualnu hijerarhiju i gledatelje potaknula da se sami osjećaju kao građani pred žutom crtom, na granici, u hotelskom odmaralištu, bankama, uredima.
Predstava se, između ostalih tema, bavi i pitanjem položaja svakog pojedinca u kapitalizmu, a na pitanje što nam je time želio poručiti, Buljan objašnjava:
– Pokušao sam izbjeći njemačku apodiktičnu tezu da je za sve kriv birokratizirani državni aparat Europske unije. Naša sirotinjska perspektiva daje nam privilegij uvida s druge strane. U tekstu se govori o arapskom ribaru kojeg zbog bizarnog incidenta u sredozemnim vodama uhapsi Frontex. Nezrela demokracija, prljavi gradovi, poluorganizirana javnost, ono što u tekstu pripada arapskom svijetu, poznato nam je kao i problemi europske nezaposlenosti, rasap industrije, histerična potreba za skandalom u umjetnosti. Nakon Pussy Riot i ruskih aktivista iz grupe Rat teško mogu poručivati, osim zapitati se s kakvim nemarom hrvatsko društvo pluta po sadašnjosti.
Uz to u ovoj predstavi Buljan po prvi put predstavlja poznatog likovnog umjetnika Lovru Artukovića kao scenografa i kaže:
– Nakon mnogo razgovora odlučili smo da će scenografija biti slika. Lovro je na arkadijskoj pozadini naslikao dvije gole djevojke, odjevenog mladića i kravu Yvonne, čiji je bijeg iz čuvane farme uzrokovao medijsku histeriju u Njemačkoj. Kao u radovima Living Theatra, slika ima svoj poseban život, neovisan o predstavi, ali je hepening i igrokazovski način prezentiranja teksta asocijacijama dovodi u vezu s akcijom na sceni. Kao rad s Kožarićem ili Gotovcem, kazalište mi je omogućilo da svog idola upoznam kroz proces. A kroz rad na ovoj predstavi s Artukovićem sam se zbližio i prijateljski.
\"Žuta crta\" zapravo započinje Buljanov tjedan u metropoli. Točno tjedan dana nakon nje Zagreb će vidjeti i Glembajeve koje je režirao za Slovensko narodno gledališče iz Ljubljane. Zagrepčani već s nestrpljenjem čekaju predstavu koja je dobila vrlo pozitivne kritike u Sloveniji i koja će zatvoriti ovogodišnje Gavelline večeri. Biti će to puna četiri sata Krleže, o čemu Buljan kaže:
– Riječ je o mom osobnom eskapizmu. Nakon predstava kao Macbeth after Shakespeare, Garaža, Ma and Al i Kiklop, htio sam izbjeći probleme sadašnjosti i to tako da rješavam probleme prošlosti. Uz svaki prizor s glumcima sam pripremio adekvatan primjer iz Freudovog “Tumačenja snova”. Kao da ti gadljivi, natjecateljski Krležini likovi govore jedni drugima “You’re looking at the future!” i smiju nam se jer znaju da će njihove ideje prodrijeti sve do naših dana, da će nam zagađivati živote još dugo poslije njihova nestanka. Moji staromodni četverosatni Glembajevi napravili su od sebe spektakl budućnosti koji iz naše današnje perspektive izgleda suptilno, dirljivo apsurdno.
oh god.