Rez

Pokaži nam sise pa se možeš igrati - Borna se naslonio na kocku kao da ju je sam izgradio. Lana se izbelji, visoko podigne glavu i odmaršira prema ulazu svoje zgrade. Borna se zadovoljno isceri. Uvijek je palilo. Sad se Jan i on mogu igrati sami. Kocka ispred njihove zgrade poznato je okupljalište i mjesto za igru. Zapravo je kocka ulaz u sklonište, ali kako se sklonište više ne koristi, postala je igralište oko kojeg se vode bitke između cura i dečki. Lana ponekad dovuče svoje prijateljice, donesu sa sobom dekice i jastučiće pa urede kocku da je jedva možeš prepoznati. Zato Borna ima taktiku; kupi pakiranje žvaka, nagura jednu po jednu u usta, pa mahnito žvače kako bi u ustima nakupio što više sline. Slinu ispljune na površinu kocke. Hračak do hračka. Sad je to njegova kocka. Uostalom, Lana uvijek želi biti šefica, a Borna u ovoj igri jednostavno mora biti glavni. – Ja sam kauboj, ti si Indijanac. Mali Jan se i ne pokuša usprotiviti. Zna što slijedi, pa nabije šiltericu na oči. – Gle što sam danas nabavio – Borna iz džepa jakne izvuče švicarski nož. – Zašto ja moram biti Indijanac? – Jan će uplašeno. – To samo ovako, fejk držim, da bude kao pravi kauboj – Borna vitla nožem oko sebe. – Kauboji su imali noževe? – Sve su imali. Ajde, ne budi mala beba – gurne Jana koji potrči prema drugom kraju parkirališta. – Amerika je od kocke do one živice! – Jan viče. – Budalo, Amerika je puno veća. Tamo do kontejnera i ovdje do ruba zgrade. Kocka je pik, to je tvoje indijansko selo u koje sam ja došao. Okreće leđa kako bi se Jan sakrio. Brzo broji, a zatim ispusti ratnički krik i krene u potragu. Jan se sakrio iza zelene Mazde, nestrpljivo se naviruje i Borna ga ubrzo spazi. Jan trči od automobila do automobila pokušavajući doći do sigurnosti kocke, ali Borna ga sustiže. Baca se na njega s nožem u ruci i rukom mu otrgne šiltericu s glave. Nož je prebacio u lijevu ruku, a desnom šakom čupa Janove vlasi. – Evo ti crvenokožac jedan. Crkni! Jan puše pod njegovom težinom, glava mu je crvena. Borna popušta pritisak, ali samo kako bi pobjedonosno uzviknuo. – Ulovio sam te! Znači da sam opet ja kauboj. Jan pokušava neposlušne čuperke zalijepiti za tjeme, uzme šiltericu s poda, otrese prašinu i još je čvršće natakne na glavu. Borna trči prema kocki i ponovno broji. Jan jedva da je zamakao iza crnog Audija, Borna je već prestao brojiti i krenuo prema njemu. Nišani nožem i urla. Taman kad je krenuo prema Janovoj glavi, nož je zapeo za ručku na vratima Audija. „Rrrrrk!“, čuje se. Borna i Jan uplašeno stanu. Gledaju u lakirana vrata na kojima se jasno vidi dugačak, tanki rez. – To je auto susjeda Bogdana – Jan će uplašeno. Sa susjedom Bogdanom se ne treba šaliti. To kažu čak i odrasli iz zgrade. Borna spremi nož u džep, povuče Jana za ruku. Lagano se odmiču od auta prema kocki. Nitko ne mora znati. – Sve sam vidio – odjednom čuju iza leđa. Paško. Jan je jednom čuo mamu kako je rekla: „Svaki kvart ima svog zgubidana.“ Paško je njihov, sjedi na klupi i nateže praznu bocu piva. – Striček Paško, nemojte molim vas... – Jan će plačnim glasom. – Nemoj ti meni striček! – ljutito ga prekine Paško, ta jedva mu je trideset godina. – Ajde da ste koji drugi auto, ali baš novi Audi susjeda Bogdana. Pa cijeli kvart zna koliko se naš dragi voditelj mjesne zajednice naradio za taj Audi – Paško će ironično, ali klinci ne shvaćaju. – Neću nikome reći. Borna ga zahvalno pogleda. I nešto u tom pogledu zgadi se Pašku. Dečki su se već okrenuli da će otići kad ih Paško pozove natrag. Zašto se ne bi malo poigrao? – Ali sve ima svoju cijenu. Lijepo mi vas dvojica odite u dućan po pivo. – Nemamo novca – Borna se usprotivi. – Jebem ti, je l’ krokodil pitao mamu Kukumku i tatu Tarantu Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora Večernjakov natječaj www.vecernji.hr/kratkaprica Rez je l’ imaju novca za vola?! –Ha? – Ma niš’ vi ne znate. Bjež po to pivo! – Ali striček Paško... – Ništa striček! Ja sam siguran da će vaši roditelji ovako divnim sinovima kao što ste vi rado dati za sladoled. Borna kimne glavom. – I da ste natrag za deset minuta. Borna i Jan otpute se prema ulazu zgrade. Stoje na stepenicama, ispred portafon na kojem su ispisana prezimena stanara. – Ti odi pitati svoje – naredi Borna. - Ti si ogrebao auto! – Jan se buni. – Da, al da se ti nisi skrivao baš iza Audija, to se ne bi dogodilo. Uostalom, ne da mi se penjati. Borna živi na trećem, a Jan na prvom katu zgrade. Jan poslušno pozvoni i uđe u zgradu. Borna ga čeka pred ulazom i žvače žvaku. Slina mu se nakuplja u ustima, ali tu ne smije pljuvati. Jednom je ispljuvao stepenice pa ga je susjed Matan povukao za lijevo uho. Kad je Bornin tata vidio što se dogodilo, zaprijetio je Matanu privatnom tužbom. Od tada se susjedi ne pozdravljaju na hodniku. Jan se slavodobitno vraća. Otvara dlan ruke i pokazuje medvjeda. – Budalo, to nije dosta za pivo! – Pa tražio sam za sladoled. – Kakav je to sladoled? Neki drek na štapiću? Vrati se gore i traži za kornet! – Mama je samo to imala u novčaniku. –Joj s kojom se budalom ja družim – Borna mu uzme kovanicu iz ruke. Vraćaju se do klupe na kojoj sjedi Paško. – Imamo pet kuna. Paško okrene očima. – Na, evo. Imate sreće da mi je ostalo nešto sitnoga – pruži im nekoliko kovanica. – Što ako nam teta ne bude dala? – Borna je praktičan. – Vama hoće, još ste premali. Recite da je za tatu. Borna i Jan odlaze do obližnjeg dućana u veliku avanturu kupovanja alkohola. Izbrojili su novac pred prodavačicom i sad se vraćaju s bocom hladnog piva. – Pluk! Ššššš – Paško desnim očnjakom otvara bocu. Borna i Jan ga zadivljeno gledaju. – Daš nama guc? – odvaži se Borna. – Ma nemoj, i ti bi? – Paško se smije. – Evo, dam onome tko bude znao odgovor na pitanje – važno kaže i zatim uzme pauzu kako bi ostavio dojam. – Tko je prvi došao do Amerike? - Kolumbo! – Borna ispali kao iz topa. Paško se isceri, pruži mu bocu koju Borna zadovoljno obujmi rukama. – E, nije – Paško mu istoga trena grubo istrgne bocu. Bornini dlanovi su se užarili od boli. – A ti? Je l’ znaš? – Paško pogleda Jana. Jan sramežljivo podigne pogled. – Tamo su već živjeli Indijanci. Paško mu namigne i pruži bocu piva. Jan razvuče osmijeh. Približio je usnice otvoru boce, gleda u ljutitog Bornu. – Ajde, potegni – ohrabri ga Paško. Jan otpije gutljaj. Gorko je. Namršti se i uvuče jezik. Borna kipi od ljubomore. Uzme još jedan gutljaj. Mjehurići mu ulaze u nos, sviđa mu se osjećaj. Ali još je gorko. – Ide to tebi mali – Paško namigne Janu. Jan mu vrati pivo, a Paško nagne i ulije svu tekućinu u sebe. Borna i Jan zadivljeno ga gledaju. Podrigne i obriše usta dlanom. – A ti, idiote, da znaš, Indijanci su kaubojima skidali skalpove nožem, a ne obrnuto. Kauboji su bili kukavice, da nisu imali puške, ne bi nikad pobijedili snažne Indijance. Borna šuti i stišće švicarski nož u džepu. – Ajmo, crta – potjera ih Paško. Vraćaju se do kocke. Borna nogom udara kamenčiće. – Što ćemo se sad igrati? – Jan ga pokušava odobrovoljiti. – Igrat ćemo se ljudi i Marsovaca. Kocka je Mars, to je tvoj planet na koji sam ja došao – odgovori mu Borna i još jače stisne nož u džepu. Osjeti kako mu hladna oštrica na dlanu stvara rez. Zadovoljno se osmjehne i počne brojiti.