Je li Rijeka grad rock'n'rolla? Ako niste načistu s odgovorom na to pitanje, izložba "Nevjerni psi i druge priče" čarobna je pilula koja razrješava sve dvojbe. Iako je upravo završila u riječkoj Galeriji Kortil, svoj život nastavit će putovanjem kroz gradove, a o njoj razgovaramo s njenim autorom Velidom Đekićem.
Kako ste koncipirali izložbu, od kojeg do kojeg perioda ide?
Izložba obuhvaća kompletnu povijest gradske scene, od pedesetih godina naovamo. Zvuči kao megalomanski zalogaj, što možda i jest. Ali, s druge strane, bio sam godinama sudionik scene, prateći je iz publike i poznavajući aktere, a ono što mi generacijski nije bilo dano, naknadno sam istraživački upoznao. Rezultat toga su dvije moje knjige o gradskoj sceni, dakle iza aktualne izložbe stoje godine predradnji. Sve sam formulirao u 20 plakata, što znači u 20 poglavlja i putokaza za kretanje kroz priču o gradskoj sceni. Inzistirao sam na provjerenoj faktografiji, ali i strastveno obojenu iskazu. Jer, što je rock ako ne strast?
U Rijeci je cijeli niz 'prvih' kada je u pitanju rock. Pa počnimo od prvog rock kluba Husar, o kojem je i na ovoj izložbi riječ.
Rocka je u Rijeci bilo i prije Husara, ali njegova je pojava ipak onaj big bang iz kojega potječe glavnina riječkog rockerskog svemira. Otvorio je vrata 1957. u želji grupe gradskih djevojaka i mladića da imaju svoje mjesto zabave. Tada nisu shvatili kakav su učinili revolucionaran pomak u svijetu ovdašnje, pa i ne samo ovdašnje pop-kulture. Nisu imali novca za tada obaveznu živu glazbu, pa su u prostor koji im je dala na korištenje omladinska organizacija donijeli od kuće gramofon, ploče, organizirali rasvjetu i kontroliran ulaz. Zvuči kao disko klub i jest disko klub, samo što je u to doba izraz disko još nepoznat, pa su ga službeno nazvali "plesom s ploča". A što je disko nego ples s ploča? Žustra plesna glazba tada je značila ritam ranih rock-sastava, pa je klupski program bio rockerski. Disk-džokeji Husara naši su prvi disk-džokeji uopće. Husar je prvi rock i disko klub u kompletnom socijalističkom dijelu svijeta, a tomu se može dodati i dio srednjoeuropskih država. Iz takva rakursa, Husar je europski zanimljiva pojava. Zatvoren je 1964. godine.
U Rijeci je nastao i prvi YU-rock sastav?
Da, riječ je o Uraganima. Pokrenula ga je 1960. grupa sušačkih gimnazijalaca, a sve je isprva imalo oblik njihovih redovnih glazbenih vježbi i druženja u školskoj dvorani. U proljeće 1961. zamijenili su akustične gitare električnim, koje im je napravio stolar iz lokalnog amaterskog kazališta, gdje su nastavili vježbati. Te godine stigao im je prvi službeni javni nastup, cjelovečernji. A kada se pokazalo kako nema smisla javno djelovati bez imena, kao fanovi američkog benda Johnny and the Hurricanes, prozvali su se Uraganima. Gitarist koji je pokretački zakuhao stvar, Dario Ottaviani, potpisao je početkom 1962. prve autorske teme YU-rocka.
U nizu prvih bio je i Paraf.
Kada se jednom bude pisala cjelovita povijest rocka u Europi, a koja se ne može ograničiti samo na zapadni dio kontinenta, Parafi će biti vrlo zanimljivo ime. Oni su kronološki prva punk pojava u socijalističkom dijelu svijeta. A to je danas itekako zanimljivo jer jedno je punk u zapadnom, kapitalističkom društvu, a drugo u istočnim, tada socijalističkim državama. Razlike u specifičnostima okruženja čine ih egzotičnom pričom koja se mora uzeti u obzir, čak i ne samo zbog cjelovitosti pregleda pop-kulturnih zbivanja na kontinentu.
Parafi su prvi javni nastup imali krajem 1976., a prvu medijsku pozornost izazvali su stihovima "Sunce sije/kamen gori/to je majko/otok Goli". Koliko je vlast bivše države dopuštala slobodu rock izričaju kojim je pulsirao grad?
Godine 1976. drže se fanovi grupe, ali ne i ja. Parafi su tada bili grupa klinaca koji uče rifove iz općih mjesta rock pjesmarice. To što se dogodilo 1976. bila je početnička javna proba blizu zgrada gdje su stanovali. Oni punk postaju nešto kasnije, ljeti 1977., kada su održali svoj prvi javni nastup, u Parku Vladimira Nazora. Istina, nenajavljen, ali to je ipak bio mini koncert s djelomičnim punk repertoarom. Taj nastup u parku protekao je praćen zbunjenim pogledima prolaznika i prešutnim toleriranjem događaja iz rakursa jednoga javnog čuvara reda privučenog bukom. Je li i on bio zbunjen događajem pa nikoga nije priveo, možemo samo nagađati. No, dečki mu nisu ni dali mnogo vremena, scenarij se držao taktike urbane gerile, tj. udari i nestani. A možda i u tom nereagiranju policajca ima neke logike. Vlast u Jugoslaviji je već nakon razlaza sa SSSR-om otvorila zemlju Zapadu, što znači i zapadnoj pop-kulturi, pa su YU-rockeri od samih početaka imali zeleno svjetlo države za svoj rad. Time se u ostalim socijalističkim državama nisu mogli pohvaliti, dapače. Čak se i punk događao uz prešutno dopuštenje vlasti, premda je zbog oštrine mladenačkog jezika bilo nervoze. Dečki iz Parafa su javno nastupali, njihova diskografska izdanja stizala su u ruke publike, ali su usporedno pozivani na "razgovore" u policiju. Generalno, vlast nije bila monolitna u svom odnosu prema društvenim slobodama, pa je jedna njezina struja bila za rigidan odnos, a druga za demokratskiji pristup. Posljedično, riječki punkeri uvijek su pogali (plesali) na rubu privođenja, ali su pogali.
Pjesma riječkog sastava Toccata in re čuva se u zbirci newyorške MOMA-e. O čemu je riječ?
To je malen ali simpatičan kuriozum. Na riječkom se području početkom 70-ih snimao strani film "Score", ni prvi ni zadnji u to vrijeme. Ali ovaj je drukčiji od ostalih zbog tematskih interesa redatelja Radleya Metzgera. Gitarist sastava Toccata in re Vasja Šuleski napisao je skladbu "Where is the girl?" koja će 1974. postati dio tonske slike filma. Film je s vremenom pohranjen u MOMA-i zbog rane umjetničke obrade biseksualnosti. A s njime je i riječka rock tema dobila mjesto u stalnoj kolekciji toga hrama moderne umjetnosti.
Zanimljivo je da je Rijeka kolijevka i domaćeg hip-hopa.
To je još jedna od slabije poznatih dionica gradske priče. Domaći hip-hop stupio je na scenu 1983. zahvaljujući radu riječke grupe Žele, s Denisom Razumovićem kao prvim domaćim reperom. Bend je radio do 1985., kada se Razumović odlučio posvetiti jazzu. Je li za Žele čuo i riječki klinac koji će se prozvati MC Buffalo, ne znam, ali znam da je 1991. objavio prvi domaći hip-hop album, nazvan "MC Buffalo's 1st cut". Rijeka je sljedeće godine dala i drugi, album Ugly leadersa "Chanell is deep & beech". Zanimljivo je da ni gradske djevojke nisu stajale po strani, pa smo dobili Freek Tha Ho, jedini ženski hip-hop bend u državi, djelatan od 1991. do 1994. godine.
Kakva je riječka scena danas? Prema nekim istraživanjima, devedeset posto mladih ne zna ništa o njenoj rock povijesti.
Ako je istina, ne veseli me. Ali, možda to i nije najvažnije. Riječku rock priču od početka je gurao manji broj mladih i to je ostala konstanta kroz cijelu njezinu povijest. Zašto onda govorimo o Rijeci kao rockerskom gradu? Zato što je ta manjina svojom aktivnošću obojila sliku grada, brendirala ga. To nisu učinili ni gradski zabavnjaci, ni ljubitelji klapa, ni jazzeri. I nema u tomu ništa loše. Manjina je uvijek ta koja pokreće stvari u mnogo čemu, bitno je samo biti ustrajan i žilav, a riječki rockeri to jesu. Najbolje se to vidi na festivalu Ri rock, koji svake godine dovede na pozornicu desetak novih bendova.
U čemu je po vama osnova te spone Rijeke i rocka, u buntovništvu, u karakteru, podneblju...?
Ima nešto u tradiciji otvorenoga, lučkoga grada, koji svojom naslijeđenom širinom pogleda pruža platformu za drukčija razmišljanja. Ovdje se kojekakve "bedaste" ideje lakše prime u tlo, a jedna od upravo takvih ideja bila je u neka prijašnja vremena i rock. Bit će da je upravo zato riječki rock zadržao posebnost u odnosu na ostatak hrvatske scene. Čak nasuprot inače mirnom, povučenom mentalitetu stanovnika sjevernog Jadrana.