Roman koji dokazuje da ne znamo što je sve Jo Nesbø naumio pisati

Za sve ljubitelje aktualnog kralja skandinavskih krimića “Ponoćno sunce” (Fokus, urednica Vlatka Hercigonja, prijevod Iva Ušćumlić, 99 kuna) bit će veliko iznenađenje. Naime, ovaj je krimić dokaz da i Jo Nesbø zna napisati roman sa sretnim krajem. Do sada je, naime, ovaj autor svog najvažnijeg junaka Harryja Holea (čiji ga je serijal i proslavio, a iz kojeg novi naslov čekamo na samom početku sljedeće godine) na kraju svakog nastavka ostavljao više mrtvog nego živog, a u romanu koji je prethodio ovome – “Krv na snijegu”  – mirno je “smaknuo” glavnog junaka koji je imao sve karakteristike karizmatičnog lika od kojeg bi se mogao stvoriti novi serijal.

Veliki radnik Nesbø očito se igra svojom inspiracijom, ali i svojim čitateljima. “Ponoćno sunce” iako ne spada među njegove najbolje naslove, definitivno nije razočaranje, već zanimljiva krimić razbibriga o nama udaljenom sjeveru gdje sunce ne zalazi, već pred ljude koji tamo živi postavlja nimalo jednostavne psihološke zamke. Nesbø ovdje gradi lik, još jednom u svom nizu, neobičnih kriminalaca. Čovjek koji je pristao raditi posao utjerivača dugova i ubojice samo kako bi spasio svoje teško bolesno dijete u konačnici je čovjek koji ne može pucati u drugog čovjeka. Dijete umire, on bježi, jer sada je on na listi za odstrel. Kako je moguće da sve to ipak ima i sretan kraj? To morate pročitati sami. Kao i uvijek, stil autora je dovoljno istančan da se preokreti u radnji i ne naslućuju. Zato Nesbø i slovi za pisca koji se “slučajno” bavi krimićima, a mogao bi pisati što poželi. Ovaj roman kao i njegova djela za djecu pokazuju da još ne znamo što je sve naumio pisati.