Novi hit nagrađivane spisateljice, piše na koricama drugog objavljenog romana Vukovarke Tanje Belobrajdić. Roman je objavio Despot infinitus (izdavaču je to beletristički iskorak), a naslov “Žena moga muža” kao stvoren je za naziv nekog dramskog hita, možda čak i prigodne komedije s Broadwaya. Roman je opremljen i pohvalnim predgovorom nagrađivane i cijenjene hrvatske književnice Ivane Šojat, a ime Ivane Šojat u Hrvatskoj danas je neosporna literarna (a već sutra možda i politička) referencija. Nema sumnje da će “Žena moga muža” izazvati znatni interes i to ne samo zbog teme ovog u osnovi ljubavnog romana, nego i zato što se o autorici knjige već neko vrijeme piše i iz sasvim neknjiževnih razloga.
Tanja Belobrajdić svoj je literarni put doista počela daleko od središta literarne moći jer je roman prvijenac “Crni kaput” objavila u Vinkovcima. Tim je romanom izborila nagradu “Josip i Ivan Kozarac”, a onda i nagradu za domaće literarne debitante “Slavić” Društva hrvatskih književnika. I onda s tim vjetrom u jedrima postala junakinja svojevrsne literarne crne kronike o njezinoj mračnoj ulozi u Domovinskom ratu koja nije dokazana nijednom sudskom presudom. A kada je još uvijek literarnu početnicu Tanju Belobrajdić bivši (i kratkotrajni) ministar kulture Zlatko Hasanbegović imenovao u Povjerenstvo za dodjelu tzv. književnih stimulacija piscima, to je samo dodatno podebljalo predrasude prema toj premještenoj i klanski neumreženoj autorici.
Ali Tanja Belobrajdić ima ratničke gene i nije odustala od pisanja pa je pred nama knjiga “Žena moga muža”, koja ima nevjerojatan kazališni i filmski potencijal. Uz profesionalnog dramaturga (ili scenarista), “Žena moga muža” mogla bi postati hrvatski kazališni ili filmski hit. Uostalom, Tanja Belobrajdić pisala je svoj roman kao dramu koja traje svega nekoliko sati. Pozornica te ljudske drame je zabačeni kafić uz neuglednu benzinsku crpku u kojoj radi zdvojna konobarica. U kafiću se nalaze dvije atraktivne i zrele žene koje vole jednog muškarca. Prva žena, Lidija, koja je s Andrijom zvanim Konj imala uredan brak i dvije kćeri, i fatalna Anita, zbog koje je Andrija napustio obitelj. No, Andrija nije napustio suprugu zbog, kako to nalažu stereotipi chick lita, mlađe i ljepše žene. Anita je starija od Lidije. I nosi svoje strašne, gotovo pa šekspirske tajne. Rođena je u albanskoj katoličkoj obitelji zlatara u Vukovaru. Uoči rata koji je potpuno uništio Vukovar donijela je nevjerojatno teške, sudbonosne životne odluke. Razbjesnila je i razočarala konzervativnu obitelj koja joj je već unaprijed odredila supruga (izglednog budućeg liječnika), otišla za svojim srcem, da bi za koji mjesec u pravom rašomonu tragičnih događaja izgubila doslovno sve osim sina.
U takvu se osobu zaljubio Andrija zvani Konj iako o njoj nije znao gotovo ništa. I napustio bračnu sigurnost, požrtvovnu ženu, kćeri koje ga obožavaju, redovit seks, situiran život. I premda vam se čini da je “Žena moga muža” ponajprije šećerasti roman o ženama, zapravo je to roman o muškarcima i njihovim izborima, prioritetima, strastima i ograničenjima. O njihovoj potrebi za vječnom kontrolom svih žena s kojima su u svom životu imali emotivnog, a onda i seksualnog posla. Iako se u romanu Andrija pojavljuje tek u završnoj epizodi, kada je ustrašen jer se dvije seksualne i emotivne suparnice predugo druže u prozaičnom kafiću uz cestu, on je opsesivna tema i romana i njezinih junakinja. Os oko koje se sve vrti, i u životu i u ženskim snovima i nadama. Autorica je roman napisala svakodnevnim jezikom (uostalom, i likovi su joj krajnje svakodnevni), na mahove šturim i suhim, ponekad čak i monotono izvještajnim, ne izbjegavajući patetiku, ali ni zamaskiranu grotesku. U njezinu romanu nema dobrih i zlih. Svi su podjednako dobri i zli, točnije rečeno ranjivi. Štivo joj je zanimljivo, ima u njemu i nekakve kriminalističke tenzije, ali nasreću, nema zločina, iako ima preljuba i to opisanih na puno različitih razina koje očito osvijestiti mogu samo žene. A žene o muškarcima znaju puno više nego to muškarci mogu i zamisliti. •
I sad, vrlo je zanimljiva kritika romana i način na koji je ista oprezno napisana. Nema se srca priznati da je roman dobar, autorica desničarka, a da je predgovor romanu napisala još ona jedna desnija pa se izvode kojekakve trosmislene jezične ekvilibrističke bravure. Kritičar jednostavno nije imao snage izreći ono što misli jer da jest mogao bi zaboraviti buduće Večernjakove honorare. A kritiku je morao napisati. Tužno. (I odakle glupava primjedba da u djelu "nasreću nema zločina"; pa Shakespeare je izgradio karijeru baš na zločinima. Ako je to, Denise, bila aluzija na nešto drugo, recimo iz privatnog života autorice, pa napiši to brate. Nemoj dozvoliti da ta tvoja posljednja rečenica da žene puno više znaju o muškarcima zbog tebe bude i istinita. Imaj muda, muško si... :)