Debitantski roman studentice o ratnoj epopeji hrvatske obitelji iz Zrina

Zagrebačka studentica arhitekture i urbanizma iz Osijeka Ena Katarina Haler svojim je prvijencem, romanom “Nadohvat” ušla u uži izbor za tportalovu nagradu za najbolji roman u Hrvatskoj. Zasluženo. To je roman o epopeji jedne hrvatske obitelji iz mjesta Zrina na Banovini koje su u rujnu 1943. temeljito razorile i opljačkale partizanske jedinice. Navodno svemoćna ustaška vlast nije pomogla Zrinu ni Zrinjanima ni te 1943. ni pred kraj rata, kad su cijele obitelji s djecom bježale u Austriju pruživši živi štit ustaškim glavešinama koji su pobjegli na sigurno. Preživjeli Zrinjani sustavno su proganjani i nakon pada Zrina i taj progon, da apsurd bude veći, traje sve do današnjih dana. Za njihove potomke Drugi svjetski rat nije završio na Dan pobjede nad fašizmom i pitanje je kad će završiti.

Roman Ene Katarine Haler stoga je metaforički spomen i na zrinske žrtve i na neobnovljeni Zrin i na ratne tragedije koje su, što se Banovine tiče, dobile nastavak i u Domovinskom ratu.

Autorica je roman počela u duhu filmske dramaturgije, svojevrsnim epilogom upoznavši nas sa sestrama Katom i Julom koje 1997. dolaze u Sisak kako bi podnijele zahtjev za povrat imovine. Potražuju oranice, voćnjak i gospodarstvo smješteno desno od rijeke Zrinčice u samom središtu Podgrađa s pogledom na grad Zrinskih. Iz njihova nepovezanog razgovora autorica nas poput vremeplova vraća u ratne četrdesete godine prošlog stoljeća kad je Katarina Krivošić imala trinaest godina. Iz njezine dječje perspektive autorica plastično, na mahove i iznimno osjećajno, opisuje ratnu svakodnevicu u Zrinu koji je opkoljen šumama, partizanima i Vlajima. Između Hrvata i Vlaja u zrinskom kraju nema nikakva suživota, samo gola mržnja koju su apsurdi i strahote Drugoga svjetskog rata dodatno raspirile do neslućenih razmjera i obostranih zločina. Katarinin otac je lugar, apolitičan i spreman na zaštitu obitelji. Za uspostave NDH nije euforičan, ali se ipak prepušta atmosferi u kojoj njegovi sumještani slave uskrslu državu, no slavlje traje jako kratko. Dva jedva stasala sina odlaze mu u različite endehazijske jedinice, a kćeri pokušavaju naći muževe i posao. Mlada Katarina s majkom i sestrama preživljava partizanski napad za Zrin te nalazi izbjeglički dom u Kostajnici, kod mamine sestrične Bete, kojoj ne vjeruje jer sumnja u sve i u svakoga, kao i svaki progonjenik.

Četrnaestogodišnja Katarina, čije je djetinjstvo trajno obilježeno ratom te gubitkom oca, odlazi u Zagreb, kao kućna pomoćnica u Tratinsku ulicu na Trešnjevku, u gospodski dom ustaškog ministra šumarstva i sveučilišnog profesora. Ta zagrebačka Katarinina epizoda opisana je briljantno. Katarina nije jednostavan lik. Dapače. Složena je osobnost, sklona samoranjavanju i snažnom emotivnom proživljavanju svakodnevice koja odlazak iz obitelji doživljava s puno stresa, ali je svjesna da kao hraniteljica mora otići na pečalbu kako bi svojima slala pomoć iz oholog Zagreba kojemu te 1943. rat još nije zakucao na vrata. A kad zakuca, Katarina se odmah vraća u Kostajnicu, a onda s majkom, sestrama i malim nećacima i preživjelim bratom odlazi na Križni put do obala Drave, da bi se preko zagrebačkog partizanskog logora vratila u istu kuću u Kostajnici. Kakav takav smiraj potom nalazi u Slavoniji, nedaleko od Đakova, u dugoj i tužnoj kolonizatorskoj rijeci. No, zlosretne Zrinjane i tu s puno neprijateljstva dočekuju Slavonci starosjedioci i ispražnjene zloćudne njemačke folksdojčerske kuće. Katarina se tu susreće s velikom ljubavi iz Banovine, naočitim Petrom, koji joj priznaje da je bio stražar u ustaškom logoru u Staroj Gradišci te da je morao i ubijati zatvorenike, zbog čega se duboko kaje...

Roman “Nadodhvat” ne treba čitati kao povijesnu monografiju jer to roman nije i ne treba biti. Romanopisci nisu povjesničari iako o povijesti katkad kažu puno više od njenih profesionalnih proučavatelja. Ali, pritom moraju imati otvorena srca. Baš poput Ene Katarine Haler.