Rosie O'Donnell: Zbog depresije sam na lijekovima već 20 godina, pit ću ih do kraja života

 Javnost ju je upoznala kao komičarku, glumicu u komedijama i voditeljicu, a onda se istaknula i kao humanitarka, aktivistica LGBT zajednice i borkinja za ljudska prava koja je već više od desetljeća u medijskom ratu s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Rosie O’Donnell jedna je od osebujnijih ličnosti na američkoj sceni, a u povodu nove serije u kojoj glumi ta dobitnica Emmyja dala je ekskluzivni intervju za Večernji list. Razgovarali smo s njom putem videopoziva, a javila nam se iz umjetničkog studija u svom domu u New Jerseyu. Kaže da karantenu provodi družeći se sa svojom djecom od sedam, 16 i 20 godina, zbog čega joj nikada nije dosadno, a uživa i u gledanju serija i filmova. Netom prije izbijanja pandemije O’Donnell završila je sa snimanjem serije “Istina o mom bratu” koja se početkom svibnja počela prikazivati na HBO kanalima te platformi HBO GO. Serija donosi izrazito mračnu te psihološki i emotivno tešku životnu priču o Dominicku i Thomasu Birdseyu, blizancima od kojih jedan boluje od shizofrenije. Braću glumi poznati glumac Mark Ruffalo, za kojeg je kritika već zaključila da je u dvostrukoj ulozi braće briljirao, a O’Donnell pak donosi lik socijalne radnice Lise Sheffer, što je za nju posve drukčija uloga od svih dosadašnjih.

S obzirom na to da ste do sada glumili uglavnom u komedijama te da vas i dalje većinom opisuju kao “komičarku”, koliko je izazovno bilo preuzeti ulogu u tako teškoj i mračnoj drami?

Točno, nikada mi do sada nisu ponudili tako veliku dramsku ulogu. Teško je biti komičarka koja stalno igra uloge smiješnih likova jer vas redatelji teško mogu zamisliti u nekom drugačijem projektu. Sjećam se kako sam, dok sam još bila u četrdesetima, razmišljala da ću i u šezdesetima dobivati samo te iste uloge. I eto, sada imam 58 i ipak se nešto promijenilo. Došla mi je jedna prelijepa dramska uloga. To je nešto što sam si željela cijelu karijeru i nadam se da će u budućnosti biti još takvih uloga.

Koja je priča iza vašeg dolaska u ekipu koja je radila “Istinu o mom bratu”? Kako ste dobili ulogu?

Imala sam sreće. Realno, nitko nije pomislio: “Oh, imamo veliku i zahtjevnu dramsku ulogu, pozvat ćemo Rosie O’Donnell”, a nije me ni moj agent prijavio. Dogodilo se to da me Sunrise Coigney, supruga Marka Ruffala, vidjela u Showtimeovoj seriji SMILF. Bila je impresionirana kako sam to odradila te me preporučila jer je imala određenu ideju o tom liku i mislila je da bih ja to dobro odglumila. Potom sam imala sreće što sam na sastanku kliknula s redateljem Dereckom Cianfranceom i tako sam dobila ulogu. Stoga se nadam da će i u budućnosti supruga glavnog glumca u nekoj seriji, tko god on bio, znati za mene i da ću joj se svidjeti.

Je li vam bilo zahtjevno raditi na toliko drukčijem projektu?

Imam sreće što sam završila u Dereckovim rukama jer je uistinu fenomenalan redatelj i dopušta glumcima da improviziraju. Štoviše, potiče nas da nađemo svoje autentične trenutke na sceni. Iskreno, prvi dan na setu bila sam u velikoj panici jer nikada do sada nisam morala naučiti toliko teksta. Obično dođem na set, kažem nekoliko “fora” i odem. Ali sada nije bilo tako i već sam prvi dan tražila pomoć s tekstom, da mi ga pročitaju nekoliko puta. Dereck je tada rekao: „Ne treba ti tekst. Samo reci nešto što ti je blisko.” Jako mi je laknulo.

S obzirom na to da Mark Ruffalo u toj seriji glumi oba blizanca te da se morao transformirati iz uloge jednog brata u drugog, kakvo je vaše iskustvo sa snimanjem takvih scena? Koliko je teško bilo glumiti lik nasuprot “dvostrukom” Ruffalu?

Bilo je predivno gledati Marka kako mijenja likove te vidjeti očitu razliku između Dominicka i Thomasa. To samo dokazuje da je Mark nevjerojatan glumac. A što se tiče glume, imali smo odličnog zamjenskog glumca koji je glumio “onoga drugog brata”, ovisno o tome tko je u tom trenutku Mark bio. To je stvarno pomoglo jer sam do sada u takvim situacijama uglavnom radila sa zelenim platnom pri čemu zapravo razgovaram s pločom. Uza zeleni ekran je teško razviti osjećaj za glumu, ovako smo puno lakše ostali uživljeni u lik.

Osim kao komičarku i glumicu, javnost vas poznaje kao nekoga tko je izrazito socijalno i društveno angažiran. Je li vas k radnji te serije privuklo to što problematizira i kritizira američko društvo i njegov odnos prema osobama koje imaju problema s mentalnim zdravljem?

Već sam prije čitala knjigu Wallyja Lamba po kojoj je rađena ta serija i oduševilo me što portretira shizofreničare kao ljudska bića, a ne kao nasilne ubojice. U američkim filmovima i serijama shizofreničari su uglavnom prikazani kao ubojice, a to u stvarnosti najčešće nije slučaj. Ako i naude nekome, uglavnom ozlijede sami sebe. Stoga sam bila veoma zadovoljna što je prikaz shizofrenije u toj seriji bio točan i pun suosjećanja, posve suprotno uobičajenom osuđivanju. Drago mi je što sam dio serije koja otvoreno govori o psihičkim problemima te se trudi podići svijest o tome da ljudi koji boluju od shizofrenije trebaju naše suosjećanje i pažnju, a ne ismijavanje i ogovaranje. Također, treba misliti na ljude koji se brinu o njima, često se zaboravlja kako je to kada u obitelji imaš nekoga tko boluje od psihičke bolesti, a kamoli kada je to tvoj brat blizanac.

Vi ste uvijek veoma otvoreno govorili o vlastitome psihičkom zdravlju. Koliko je vaša borba utjecala na način na koji ste pristupili ovoj seriji te načinu na koji ste adresirali probleme u društvu kada je riječ o mentalnom zdravlju?

Istina je da je moje mentalno zdravlje ono s čime se borim cijeli život. Još sam 1999. godine počela piti lijekove i znam da ću ih koristiti do kraja života. Jednom sam ih pokušala prestati uzimati i tada sam uz pomoć svog liječnika počela smanjivati doze. Veoma brzo sam se počela osjećati onako kako sam se osjećala prije i nisam htjela opet prolaziti kroz to. Obećala sam samoj sebi da to više neću ponoviti, čak ni uz pomoć liječnika. Osviještenost o mentalnom zdravlju vrlo je važna i smatram da još treba raditi na tom području.

Što vas je privuklo liku socijalne radnice Lise Sheffer koju glumite?

Kad sam čula da me zovu na sastanak zbog te serije, bila sam jako uzbuđena baš zato što sam pročitala knjigu. Što se tiče lika Lise Sheffer, bila sam uvjerena da bih ga mogla glumiti, i to dobro. Sviđa mi se kako su u knjizi i seriji portretirani socijalni radnici, kao ljudi koji vode bitke koje je, čini se, nemoguće dobiti. Mislim da će takav prikaz također biti od pomoći društvu. Ovaj lik nipošto nije mračan, on je pomagač.

Jeste li imali neku pripremu za prezentaciju svog lika?

Posebna priprema mi zapravo nije bila potrebna jer sam u djetinjstvu imala učiteljicu koja je postala moja majčinska figura nakon što je moja majka preminula. Bilo je to kad sam išla u sedmi razred. Ona je ubrzo postala socijalna radnica tako da sam bila upoznata sa svime što taj posao nosi. Znam kolika je ustrajnost potrebna da bi se radio taj nemilosrdan posao koji obično nema kraja. Uvijek ima neki novi klijent, novi pacijent, netko tko treba pomoć… I zato mi je drago što sam mogla glumiti socijalnu radnicu u čast moje druge majke koja je, na žalost, također preminula.

Tugovanje, nasilje, mentalni problemi, smrt, rak… “Istina o mom bratu” se uistinu bavi nizom problema i riječ je o vrlo mračnoj seriji. Mislite li da će gledatelji u vrijeme pandemije prihvatiti još jednu takvu tragediju?

Mislim da će biti vrlo zanimljivo vidjeti kako će ljudi sada reagirati na seriju koja je veoma duboka i bavi se teškim emocionalnim temama. Dobar je potez što se počela prikazivati kad je većina ljudi bila kod kuće i to bi nam moglo ići u korist, no mogao bi se dogoditi i kontraefekt. Ljudi bi mogli reći da su previše depresivni i da ne mogu gledati takvo što. No mislim da je serija toliko dobro napravljena da će je ljudi ipak gledati zbog njezine kvalitete te da ćemo zadržati publiku čak i u vrijeme pandemije. Pogledala sam većinu epizoda prije nekoliko tjedana i malo sam ostala šokirana koliko je sve ispalo mračno, ali važno je i da na kraju postoji taj moment “iskupljenja” koji u konačnici diže duh i moral.

Mogu li knjige, serije, filmovi… i fikcija općenito imati “terapeutski učinak” u liječenju različitih rana i trauma? Kakav je vaš odnos s fikcijom kao gledateljice, a ne samo kao glumice?

Obožavam fikciju, volim ići u kino i proučavati razne individualne priče. Mislim da uistinu liječi ljude i ja se, kada prolazim kroz neku krizu, sjetim neke situacije iz filma koja je slična mojoj. Wally Lamb je i prije ove serije bio jedan od mojih najdražih pisaca. Mislim da piše epski i da su njegove knjige genijalne, a posebno mi je nevjerojatno da toliko dobro prenosi žensku perspektivu. To me šokiralo; nakon što sam čitala prve njegove knjige, nisam mogla vjerovati da je muškarac autor, mislila sam da je njegovo ime ženski nadimak ili pseudonim. Kada sam ga upoznala na setu, shvatila sam koliko je drag i suosjećajan te mi je uistinu drago da je njegova knjiga adaptirana za ekran.

U kojim ste filmovima i serijama uživali tijekom karantene?

Jako sam ih puno pogledala. Izdvojila bih odličan dokumentarac „Secret love“ o ženama u svojim 80-im godinama koje su bile ljubavnice od mladosti i nikada nisu rekle svojim obiteljima. A sada kada trebaju ići u starački dom, moraju reći svojim obiteljima. Bio je to prekrasan dokumentarac i jako me dirnuo. Sa svojim tinejdžerima sam pak gledala seriju “Euphoria”, oni su mi je preporučili da je možemo pratiti zajedno, a još sam gledala i “The Last Kingdom” o Vikinzima. Idem od jednog ekstrema do drugog. Od starih dama koje žele ostati zajedno do ratnika koji se međusobno ubijaju. Ali trudim se raditi bilo što da ne mislim o karanteni.