Obnova (restauracija) uvijek nešto otkriva. Neki povjesničari su pretpostavljali, ali restauracija tzv. Rafaelovih soba u Vatikanskim muzejima, potvrdila je da su likovi žena Prijateljstvo, te Pravde u dvorani Konstantina (Sala di Costantino) djelo umjetnika Raffaella Sanzija, odnosno Rafaela (Urbino 1483. – Rim 1520.).
Obnova fresaka u Rafaelovim sobama, odnosno u Konstantinijevoj dvorani, tako nazvanoj po rimskom imperatoru Konstantinu (306. – 337. p.K.) koji se obratio na kršćanstvo nakon što mu se na nebu ukazao križ i pobijedio u bitki kod mosta Milvio na ulasku u Rim snažniju Mazencijevu vojsku noseći križ kao znak vjerske pripadnosti, započela je 2015. Obnavljana je golema freska, dimenzija 851 x 376 cm, koja upravo oslikava Konstantinovu pobjedu nad Mazencijom nakon koje je u Milanu objavio Edikt 313. godine kojim je prekinut progon kršćana i uvedena sloboda vjerskog izražavanja u cijelom Rimskom Carstvu. Restauracija freske završena je u travnju ove godine i u Vatikanu se trebao održati međunarodni skup povjesničara i izučavatelja Rafaelovih djela nakon koje se planiralo skinuti zavjesa s goleme freske i pokazati je svim znanstvenicima kao kulminaciju tog skupa organiziranog i u povodu 500. obljetnice smrti velikog majstora 13. svibnja. Koronavirus je sve spriječio.
Potpisnik ovih redaka imao je povlasticu da zajedno s malom skupinom novinara akreditiranih u Vatikanu u utorak 26. svibnja razgleda dio Vatikanskih muzeja, posebno onaj koji je bio u obnovi te onaj koji je reorganiziran, nakon točno tri mjeseca od njihovih zatvaranja za javnost. Vatikanski ili Papinski muzeji bili su zatvoreni za publiku 8. ožujka i bit će ponovno otvoreni 1. lipnja. Tijekom posjeta nama nekoliko novinara vodič je bila direktorica Vatikanskih muzeja Barbara Jatta, prva žena koja je preuzela tu dužnost u višestoljetnoj povijesti. Kazala je da želi s nama novinarima podijeliti radost novih otkrića, jer mi ćemo to podijeliti s našim čitateljima.
Donacija je samo legenda?
Uz direktoricu Barbaru Jatta tijekom našeg posjeta bilo je prisutno još oko 20 restauratora koji su radili na restauraciji, odnosno otklanjanju prljavština koje su se tijekom stoljeća nakupile na freski.
– Situacija je takva, nametnuta pandemijom, pa smo ipak priredili malu internu svečanost. I vi novinari ste drugi, ili prvi, jer su je restauratori već vidjeli, koji možete uživati u obnovljenoj freski – kazala nam je B. Jatta.
Boje su žarke i jasne. Zapravo te freske u Konstantinovoj dvorani nije oslikavao Rafael, već su to činili njegovi učenici, njegova škola, ali na temelju crteža koje je ostavio. Jedina dva lika koja je, sada se to sa sigurnošću može kazati, naslikao Rafael su i jedina dva ženska lika, odnosno Iustitia i Comitas. Naime, to su i jedina dva lika naslikana u ulju kojom je tehnikom Rafael htio da budu načinjene sve freske, ali se s vremenom ulje odsklizavalo sa zida. Stoga su Rafaelovi učenici, koji su nastavili rad poslije njegove smrti 1520., freske oslikali provjerenom tehnikom, ali su likove Iustitie i Comitas ostavili u ulju s time što su s čavlima zaustavili odlijevanje. To su jedina dva lika u ulju i jedina mjesta gdje su postavljeni čavli.
Restauratorica Maria Ludmilla Pustka, koja je na čelu vatikanskih restauratora, te povjesničar i restaurator Fabio Piacentini, analizirajući povijesne dokumente i freske, potvrdili su kako je dva lika u ulju naslikao Rafael. Na četiri zida Konstantinove dvorane oslikane su četiri epizode njegova života: Ukazanje križa, Bitka protiv Mazencija, Krštenje Konstantina i Poklon Rimu. Ta četvrta epizoda, odnosno Konstantinov poklon Rimu legenda je po kojoj je car Konstantin darovao papi Silvestru I. neke rimske teritorije, čime je ustanovljena i svjetovna vlast rimskog biskupa, kako su nazivani pape. Papa Lav X. (bio je papa od 1513. do 1521.), rođen u Firenci kao Giovanni di Lorenzo de’ Medici, povjerio je Rafaelu slikanje fresaka, a on je, uz ostale freske, pripremio i slike za epizode iz Konstantinova života. No, već je Lorenzo Valla 1440. prvi potvrdio kako je Konstantinova donacija samo legenda, ali na freskama se nastavio rad i pod ostalim papama te je završen 1585. pod papom Sikstom V. (1585. – 1590.).
Rafael je između 1518. i 1519., na vrhuncu svog desetgodišnjeg boravka u Rimu, gdje se ponašao sasvim drukčije od, recimo, dosta nestašnog, da ne kažemo divljeg, ponašanja Michelangela, dobio od Lava X. zaduženje da dekorira nekoliko dvorana papinske palače.
– Rafael se, za razliku od Michelangela, znao primjereno kretati i ponašati u rimskom visokom društvu, jer je dolazio iz otmjene obitelji – kaže B. Jatta, pa je i zbog toga vrlo mlad pozvan u Rim da oslika papinske dvorane. Konstantinova dvorana zapravo je bila Aula Pontificum Superior, odnosno namijenjena primanjima veleposlanika, banketima, posebnim svečanostima i nalazi se na drugom katu tadašnje papinske palače i ima dimenzije: 18 metara dugačka, 12 m široka i 13 m visoka. Sada je svjetlija, jer su prave boje freske izašle na vidjelo. B. Jatta potvrđuje kako je s fresaka samo otklonjena prljavština. Posljednji detalji obnove još su u tijeku, ali sve će biti otklonjeno do 1. lipnja.
Prijave preko interneta
Nevjerojatan bljesak boja. Nešto slično doživio sam polovinom osamdesetih godina kada sam, kao i nekoliko novinara akreditiranih u Vatikanu, imao priliku vidjeti obnovu Sikstinske kapele, odnosno otklanjanje prljavštine sa slika njezina svoda onih Michelangelovih fresaka. Bile su postavljene skele i imao sam priliku popeti se na njih i doći na centimetar od freske na kojoj Bog pruža prst Adamu, daje mu život na Zemlji po svome liku. Emocije tada, ali i sada pred Rafaelovim freskama, kao i još jednom otkriću. No, ostanimo još kod fresaka. Sada se sa sigurnošću može kazati kako su dvije alegorije, Pravda i Prijateljstvo, Rafaelovo djelo. Govorilo se o tome, pa je i Stendhal u svojoj knjizi “Talijanske kronike”, opisivao freske kao da su nastale prstom Božjeg Slikara, kako je nazivan Rafael. Posjetitelji Vatikanskih muzeja moći će uživati u tom otkriću, posebno sljedećih mjeseci kada se ne očekuje ona gužva na koju smo navikli (godišnje Vatikanske muzeje posjeti oko 6,5 milijuna ljudi). Naime, još neće biti najezde stranih turista, a posjetitelji će biti puštani u malim skupinama. Morat će se prijavljivati putem interneta. Od ponedjeljka do četvrtka bit će otvoreni od 10 do 20 sati, a petkom i subotom od 10 do 22 sata.
Mene je osobno, zbog likova na njoj, fascinirala freska Atenska škola (770 × 500 cm) u dvorani Segnatura (ime po vrhovnom apostolskom sudu gdje je papa donosio presude, a Julije II. ju je počeo upotrebljavati kao ured u kojem je primao), koji je Rafael oslikao između 1508. i 1511. Na vrhu Panteona u sredini su filozofi Platon koji drži svoju knjigu Timej, te Aristotel sa svojom knjigom Etika. Potpuno dolje, ali u prvom planu je Pitagora, polegnut na stepenici je Diogen, pa naslonjen s glavom na ruku Heraklit koji ima obrise Michelangela, koji je u to isto vrijeme oslikavao svod Sikstinske kapele. Možete li zamisliti koja je koncentracija najvećih umjetnika bila tada u Rimu, a mnogi su živjeli upravo u Vatikanu, u prostorijama koje su im na raspolaganje stavili pape? Na desnoj strani je Euklid koji učenicima pokazuje geometriju, pa Zaratustra s nebeskim globusom, Ptolomej sa zemljanim globusom, a na krajnjoj desnoj strani s kapicom je Rafaelov autoportret. To je i jedno od najvažnijih djela u Vatikanu. Na početku 16. stoljeća, dakle, ističe se racionalno istraživanje, odaje se počast realnosti. Aristotel upire prstom u tlo, u zemlju, dakle u realnost. Slika puna simbolike, gotovo nevjerojatna kada bi se gledalo s, da tako kažemo, fundamentalističkog katoličkog stajališta. A, oslikana je u Vatikanu u papinskim prostorijama, koji su pretvoreni u muzejske.
Izronio iz zemlje
Premda je Vatikanske muzeje osnovao papa Julije II. 1506., a publici ih je otvorio papa Klement XIV. 1771., ipak su začeci bili ranije kada su pape počeli zvati umjetnike da uljepšaju njihove prostorije u palači na obroncima Vatikanskog brda.
Zašto se kao početak Vatikanskih muzeja uzima 1506. godine? Te je godine u Rimu pronađen kip Laokonta, koji je prema grčkoj mitologiji pokušao odgovoriti Trojance da prihvate dar Grka, drvenog konja u kojem su se sakrivali grčki ratnici. Božica Atena, koja je štitila Grke, poslala je dvije goleme zmije da ubiju Laokonta i njegovo dvoje djece. Laokont sa zmijama i sinovima kip je koji je nakon nevremena počeo “izranjati” iz zemlje u jednom vinogradu pokraj bazilike sv. Marije Velike i Julije II. poslao je Michelangela, koji je radio u Vatikanu, da analizira kip. Michelangelo se vratio oduševljen kipom i kazao Juliju II.: “Svetosti, to je stvarno grčki Laokont”, koji je još Plinije opisivao kao remek-djelo grčkih kipara iz 40-30 godina prije Krista. Papa je kip Laokonta otkupio od vlasnika vinograda i postavio ga u svoje dvorište kipova (Cortile delle Statue), koje je otvorio publici. To dvorište postalo je jezgrom umjetnosti. Do tada Rim nije bio središte u kojem su umjetnici stvarali, kao što je bila Firenca. Istina, Siksto IV. (papa od 1471. do 1484.) dao je sagraditi Sikstinsku kapelu i pozvao najpoznatije slikare (Botticelli, Pietro Perugino, Pinturicchio, Domenico Ghirlandaio, Luca Signorelli, Piero di Cosimo i drugi) da u njoj oslikaju Stari i Novi zavjet, a svod je bio tamnoplav sa zvijezdama, ali to je, osim što je bio kopija židovskog, odnosno Salomonova hrama (ima i iste dimenzije 40,93 metara dužine i 13,41 m širine), bio i tvrđava za obranu. Rim je, naime, bio opasan zidinama, ali Vatikan nije i neprijatelji su mogli napadati ploveći uzvodno rijekom Tibar od mora. Ako se Sikstinska kapela (građena između 1474. i 1481.) izvana gleda, više sliči na tvrđavu.
Siksto IV. htio je da Rim ima isti vjerski hram kao i Jeruzalem, ali i obranu od napada neprijatelja. Iznad svoda bile su prostorije za oko sto vojnika, a u podrumima je bilo prostora za skladištenje hrane. Dakle, hram-tvrđava koji je bio središte vjere, ali i obrane. Slike Starog i Novog zavjeta idu paralelno, jedne s lijeve, a druge s desne strane. Tako slici Mojsijeva puta u Egipat odgovara na suprotnoj strani slika Isusova krštenja itd., odnosno kada se još doda svod koji će poslije naslikati Michelangelo (1512. je Julije II. prvi put pokazao to Michelangelovo remek-djelo), onda se nalazimo unutar knjige povijesti čovječanstva. Siksto IV. nije dopustio da se umjetnici potpišu pod svoje radove, niti da slikaju u svome stilu. Slike Starog i Novog zavjeta morale su biti u jednakom stilu koji je zadao papa. No, ipak, svaki je umjetnik nekim svojim znakom dao do znanja koje je slike autor i zbog toga se može kazati tko je autor kojeg oslikanog događaja.
Sada sam ponovno po ne znam koji put bio u Sikstinskoj kapeli i uvijek se nešto novo dogodi. Zadnji put bio sam u njoj kada je uoči konklave na kojoj je izabran papa Franjo u nju postavljena peć u kojoj se pale glasački listići i iz koje izlazi crni ili bijeli dim, ovisno o tome je li izabran novi papa. Sada sam mogao vidjeti i prostoriju u koju ne ulaze ne samo turisti već ni, da tako kažemo, posebni posjetitelji Vatikanskih muzeja, recimo državnici, koje prate posebni vodiči koji su ovog puta bili s nama. To je prostorija u kojoj se okupljaju kardinali uoči konklave i iz nje ulaze u Sikstinsku kapelu birati papu.
Napoleonu su bili preteški
Na koncu još jedno otkriće. Rafaelove slike (kao Gospa od Foligna-Madonna di Foligno), koje je bio oteo Napoleon, a poslije kipar Canova dogovarao njihov povratak u Italiju, u Pariz nisu bile odnesene s njihovim pravim okvirima. Bili su preteški. Sada su ti okviri pronađeni u nekim vatikanskim skladištima. Pokušalo se u njih staviti Rafaelove slike i “legle su kao da su bile privučene, nevjerojatno lagano”, kazala nam je B. Jatta. Te slike još su pokrivene, ali bit će otkrivene do otvaranja Muzeja za publiku.
Još jedno otkriće. Slika Perugina (Pala dei Decemviri) bila je 1791. odvojena od svoga okvira, koji je također remek-djelo, te ju je Napoleon odnio u Pariz. Dvije slike bile su načinjene 1495. za kapelu Palače dei Priori u Perugii. Sada su ponovno ujedinjene s okvirom, kako nam je objasnila Barbara Jatta. Nevjerojatno koliko iznenađenja može biti još sakriveno u raznim podrumima i skladištima. U Vatikanske se muzeje sada ulazi kroz novi ulaz čiju je izgradnju zatražio Ivan Pavao II. za jubilej 2000. Dolazi se do prostorija pinakoteke, odnosno 18 dvorana koje je dao sagraditi papa Pio IX. nakon što su 1929. potpisani Lateranski ugovori s Italijom, kojima je osnovana i Država Vatikanski Grad. Ta zgrada, a ispod izložbenog prostora nalazi se i sedam dvorana za restauratore, kao i ostale (željeznička postaja, radiostanica, uredi, odnosno sve što ima jedna država), sagrađena je u roku od samo oko tri godine. A, svako jutro od oko pet sati ključari, kojih ima devet, otvaraju više od 280 dvorana Vatikanskih muzeja, a drugi ključari ih uvečer zatvaraju. Ima oko tisuću ključeva.
