Rusi i Ukrajinci bratski su narodi, ali poput Kaina i Abela

Andriy Lyubka mladi je svestrani ukrajinski književnik i prevoditelj koji je, između ostaloga, s hrvatskoga na ukrajinski preveo "Doba mjedi" Slobodana Šnajdera. U Hrvatskoj još nije prevedena nijedna njegova knjiga (a ima ih desetak), ali je svojim prijevodima prisutan u zemljama regije. Iznimno veliki odjek dobio je njegov roman "Karbid", koji je, primjerice, lani objavljen u susjednoj Srbiji, ali i u Sloveniji, a prevodi se i na brojne druge jezike.

Riječ je o crnohumornom tranzicijskom romanu u kojem Lyubka lucidno, ali i bez rukavica, s mnogo duhovitosti i satiričnih zapažanja secira političku situaciju u Ukrajini, zemlji koja je izašla iz sovjetskog komunističkog carstva i priželjkuje ulazak u Europsku uniju, pri čemu se Ukrajinci snalaze na raznorazne i dopuštene i nedopuštene načine. U "Karbidu" se tako spominje gradnja tunela između Mađarske i Ukrajine koji raznim ljudima treba služiti za razne kriminalne aktivnosti, a nekim bi idealistima trebao poslužiti i za metaforični brži ulazak Ukrajine i Ukrajinaca u Europsku uniju. Lyubka dobro govori hrvatski jezik, u stalnom je kontaktu sa Slobodanom Šnajderom kojega je prevodio, a ovih je dana itekako zabrinut zbog događaja na dugoj ukrajinsko-ruskoj granici te često daje intervjue na tu temu medijima u regiji, ali i u Europi. Ovaj smo intervju napravili e-mailom prije tjedan dana u stalnom očekivanju novih, neugodnih vijesti s istoka Europe, ali i u svojevrsnom strahu da nam geostrateška situacija neka pitanja i neke odgovore ne učine zastarjelima.

Nemate ni trideset i pet godina, a iza vas je već deset objavljenih knjiga i cijeli niz prijevoda, a organizator ste i dvaju festivala. Kako sve to stignete?

Stvar je u tome da sam počeo vrlo rano. Moja prva knjiga poezije objavljena je kada sam imao sedamnaest godina i bio na drugoj godini studija. Dobio sam nagradu "Debut" za najbolju knjigu godine, pa je nakon toga počeo moj život u književnosti. Profesionalni sam pisac od 2014. jer od tada živim od honorara od svojih knjiga. Nije lako, ali je moguće, pogotovo kada živite u malom gradu, a ne u Kijevu. Samo je tri romana u mojih deset knjiga, a ostalo se odnosi na poeziju, pripovijetke i eseje (kolumne). Radim svaki dan, ne znam ne raditi, nešto pišem ili prevodim svakodnevno, i nedjeljom i za praznike.

U Hrvatskoj nije prevedena nijedna vaša knjiga, pa ni roman "Karbid", satirično viđenje tranzicijske Ukrajine koja iz socijalizma želi pod svaku cijenu u Europsku uniju. Imate li kontakte s nekim hrvatskim izdavačem?

Nažalost, nijedan moj roman još nije objavljen u Hrvatskoj, ali moram reći da je vaša zemlja zapravo okružena mojim knjigama koje su objavljene u Sloveniji, Austriji, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Iskreno se nadam da će moja knjiga ove godine izaći u Hrvatskoj, barem smo imali preliminarni razgovor s izdavačkom kućom Edicije Božičević. Inače, prije tri godine na Sveučilištu u Zagrebu bio je obranjen diplomski rad o mojim knjigama, Sanja Sabljak analizirala je i prevela zbirku priča "Soba za tugu".

Na ukrajinski ste preveli kapitalni roman Slobodana Šnajdera "Doba mjedi". Kako je došlo do tog prijevoda i te suradnje?

Prijevod romana gospodina Šnajdera za mene je bio velika i poučna avantura. Ovo je stvarno velika literatura, a ne samo hit jedne sezone. Ova povijesna saga može biti vrlo zanimljiva za Ukrajince jer se radi o određenim mračnim stranicama ukrajinske povijesti. Mislim na SS diviziju Galizien, u kojoj glavni junak služi. Knjiga je objavljena tek prije mjesec dana i jako me zanima kako će je doživjeti ukrajinska javnost. Ukrajinski izdavač zapazio ju je zbog uspjeha u Njemačkoj, a autora je upoznao upravo u Frankfurtu. Čini mi se da će u sljedećem desetljeću ova knjiga dobiti pravu popularnost u raznim europskim zemljama. Bilo bi dobro kad bi Hrvatska snimila film ili povijesnu seriju po tom romanu. A kada je u pitanju Ukrajina, hrvatska književnost kod nas je poznata i popularna. I sâm sam posljednjih godina preveo dva romana Miljenka Jergovića, knjigu Dubravke Ugrešić, odabrane pjesme Marka Pogačara, roman Ive Andrića, iako ne znam smatrate li ga još svojim – ili barem zajedničkim – književnikom.

U "Karbidu" često ironično spominjete imperij medvjeda koji je nekada vladao Ukrajinom. Ali, Ukrajina i danas ima velike probleme s tim imperijem. Do kada?

Najlakši je odgovor da bi stvari mogle krenuti nabolje nakon Putinove smrti. Ali to nije točno, jer stvar nije samo u Putinu već u ruskom imperijalizmu. Naš rat traje već osam godina, a zapravo je rat između Ukrajinaca i Rusa počeo prije 350 godina. To se nije vidjelo izvana jer je Ukrajina bila okupirana. To je naš vječni problem, moramo naučiti živjeti s njim, kao što je Izrael naučio živjeti u blizini arapskih država. Rusija će uvijek biti tu i uvijek će biti naš neprijatelj. Život u blizini Rusije jest poput kreveta sa slonom: čak i ako nema agresivnih želja, svaki njegov potez može biti smrtonosan. Na svijetu postoji samo jedan lijek da Rusija prestane biti imperijalistička: veliki poraz i raspad imperija. Tako je Njemačka nakon velikog poraza u Drugom svjetskom ratu postala normalna zemlja koja poštuje svoje susjede. Problem je u tome što je čak i poraz Rusije smrtna prijetnja Ukrajini – kada se takav div raspadne, može iverjem i svojim dijelovima pobiti sve oko sebe. No, može se dogoditi da će veliki rat protiv Ukrajine biti posljednji čavao u lijesu ruskog imperija koji to jednostavno neće preživjeti.

Već osam godina Ukrajina živi u ratnim uvjetima. Ruski i ukrajinski vojnici gledaju se preko nišana. Mislite li da će ipak doći do stvarnog konflikta između dvaju slavenskih naroda čija je povijest stoljećima ispremrežena?

Rat je počeo 2014. godine i od tada nije prestao. U svijetu je bilo drugih problema – Sirija, Afganistan... Svjetske novine nisu pisale o tome kako u Ukrajini svaki dan ima ubijenih i ranjenih, a sedam posto teritorija je okupirano. Danas nismo na pragu rata, jer se rat nastavlja, nego nove faze rata. Situacija je opasna jer će rat iz regionalne dimenzije prerasti u globalni sukob. Uostalom, kada Rusija doveze tenkove u Ukrajinu i počne bombardirati naše gradove, bit će to jako dobar trenutak da Kina konačno okupira Tajvan, a Dodik proglasi neovisnost Republike Srpske. Globalni kaos može početi kada se puca na sve. Sada to nije samo sukob između Ukrajine i Rusije, to je sukob između Zapada, zapadnih vrijednosti i Rusije.

Što ukrajinski pisac može učiniti u trenucima kada mu je domovina u opasnosti? Uzeti oružje ili pisati?

Ukrajinski pisac u ovoj situaciji ne može učiniti mnogo, baš kao ni svaki drugi građanin zemlje. Jer u vremenima ovakvih sukoba važnost čovjeka i ljudskog života postaje jako mala, ljudi postaju statistika, brojke. Pisac može dati intervju najvećim hrvatskim novinama, ali i to će malo toga promijeniti jer su ljudi raspoređeni tako da na tuđu tugu reagiraju tek do početka reklame ili neke druge serije, pa je zaborave. Užas rata jest kad čovjek ostane sam s njim, nikakav UN neće pomoći kad ste na meti, međunarodna zajednica jednostavno će biti duboko zabrinuta i probudit će se za pet godina kada više neće imati koga spašavati. Mnogi ukrajinski pisci posljednjih su godina postali ratni veterani, imamo nešto poput nove vojne literature, knjige napisane u rovovima. Ti će ljudi sigurno ići u rat ako bude potrebno. Ali čini mi se da još postoji šansa da se rat spriječi, izbjegne, a to je ono o čemu treba vikati cijelome svijetu. To je zapravo ovo što nas dvojica sada ovdje radimo – vičemo: "Ljudi, jeste li svi vi ludi?"

Prije devedeset godina Ukrajina je preživjela i holodomor, nevjerojatnu tragediju s milijunskim žrtvama. Otkuda izvire ta upravo sadistička mržnja prema Ukrajincima?

To se ne može objasniti politikom, za to je potrebna psihoanaliza mentaliteta ruske nacije. Kada Putin kaže da ukrajinski narod uopće ne postoji i onda odmah kaže da smo mi dva bratska naroda, što je to nego shizofrenija? Da, mi smo bratski narodi, ali kao Kain i Abel, kada jedan brat drugoga želi ubiti. S ruske strane to nije sadistička mržnja, već bolna imperijska ljubav. Rusi ne mogu zamisliti sebe bez Ukrajine, pa kad god prijeti opasnost od gubitka Ukrajine, spremni su na sve, pa i ubiti. To je kao užasna obitelj u kojoj muškarac tuče i ponižava svoju ženu s kojom već dugo živi zajedno, a kad ga ona poželi napustiti, spreman je ubiti je na stubama iako pritom izjavljuje svoju ljubav. Ne tražite ovdje logiku! Ovo je bolest!

Mislite li da su Europska unija i NATO iskreni prijatelji ukrajinskog naroda?

Ne želim ovdje upotrijebiti riječ prijatelji, jer je više riječ o profitabilnom partnerstvu. Godine 1994. Ukrajina se odrekla svog arsenala nuklearnog oružja nakon čega je potpisan Budimpeštanski memorandum. Ovaj sporazum jamčio je teritorijalni integritet i sigurnost Ukrajine, potpisale su ga Rusija, Sjedinjene Američke Države i Britanija. Kao što vidimo, jedna od tih država ga je prekršila. I to ona koju smo smatrali najbližom, bratskom. Ovo nam je pouka da se nikome ne može vjerovati. Moramo se osloniti samo na vlastite snage i vlastitu vojsku. Danas Zapadu odgovara podržati Ukrajinu jer Rusija želi uništiti ne samo Kijev već cijeli svjetski poredak, dezintegrirati Zapad i obnoviti sfere utjecaja Sovjetskog Saveza. Ovo je situacija u kojoj svatko prolazi određeni test. I jako sam bio tužan kada sam čuo riječi vašeg predsjednika Milanovića jer njegov pristup pokazuje da je Hrvatska balkanska, a ne europska država. Milanović želi tuđu nevolju okrenuti u svoju korist, a ne pomoći ljudima u nevolji. Kada dobivate velike tranše iz Bruxellesa, onda ste Europljanin, a što je s europskim vrijednostima? Ispada da Milanović vidi samo novac kao vrijedan. Nije li ovo Balkan? Oprostite što vam to moram reći.

Koliko plinovodi poput Sjevernog toka 2 gospodarski ugrožavaju Ukrajinu. I hoće li europska i svjetska glad za energentima oslabiti poziciju Ukrajine u odnosu na Rusiju?

Sjeverni tok 2 od početka je građen kao element ucjene Europe jer nije imao ekonomskog smisla. Ukrajina trenutačno ima tranzitne kapacitete koji mogu potpuno zadovoljiti energetske potrebe kontinenta. Rusija je izgradila Sjeverni tok kako bi Ukrajinu izvukla iz ove igre, da sudbina Europe ne ovisi toliko od Ukrajine, jer tada Ukrajina može biti uništena. Činjenica je da u Rusiji nema ničega osim plina i nafte. Pogledajte kod kuće, imate li barem jedan ruski proizvod? Ne, jer Rusija ne proizvodi ništa kvalitetno. Ne ulaže novac u znanost, medicinu, životni standard svojih građana (kao recimo Norveška), sav novac ulaže u ratove u Ukrajini i Siriji, u podmićivanje zapadnih političara, to je tip države terorista.

Nedavno smo gledali TV seriju o Černobilu, a stalno izlaze i nove knjige o toj katastrofi. A što se u Černobilu događa danas? Je li situacija tamo pod kontrolom?

Bio sam u Černobilu prije tri godine, sada je to zatvoreno područje, ali ondje se kreću turisti. Samo se trebate prijaviti i kupiti kartu za dva tjedna. Černobil je impresivan jer pokazuje što će ostati od naše civilizacije. Zanimljivo, devedesetih je tamo pokradeno gotovo sve: iz napuštenih gradova iznesen je namještaj, slike, tehnika, posuđe, izvučene su sve električne žice. Znate li što su pljačkaši ipak ostavili u Černobilu? Knjige. Leže posvuda po podovima – u stanovima i školama. Jer otpadni je papir prejeftin da bi se odnio. Pa sam zamislio kako će za dvije tisuće godina izvanzemaljci sići na Zemlju i vidjeti samo jedno u Černobilu – knjige razbacane posvuda. A onda će zaključiti da je ljudska civilizacija nestala jer su ljudi mislili samo i isključivo na knjige.