Čak 1272 stranice ima dvotomni roman riječkog književnika Deana Slavića "Povratak u život". Prvi, dulji dio objavljen je još 2020., a drugi uoči lanjskog Interlibera, na kojem je i predstavljen. Iako se bavi više nego atraktivnom temom, Hrvatima iz središnje Bosne u periodu od Drugog svjetskog rata do daytonskog mira, s posebnim naglaskom na udbaške prakse i hrvatsku emigraciju, o tom intrigantnom štivu u širu se javnost nije probila ni agencijska vijest. Umjesto da je potaknuo polemike, možda i one političke, jer je "Povratak u život" sasvim sigurno i politička literatura s jasnim ciljevima i još jasnijim stavovima, taj je roman prešućen kao što je, primjerice, Križni put prešućivan u Titovoj Jugoslaviji. I to je tužna i nedemokratska činjenica u koju je teško povjerovati. To potresno dvoknjižje objavio je ugledni nakladnik, Edicije Božičević u biblioteci Keriks, koju uređuje prevoditelj Matija Janeš.
Autor Dean Slavić doktor je znanosti i izvanredni profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a tema romana više je nego aktualna i ne svodi se, naravno, samo na Bosnu. Jer bosanski (i hercegovački) Hrvati nikada nisu bili niti će biti samo lokalna tema. Oni su prvorazredno hrvatsko (i europsko) pitanje, i to u ama baš svim smislovima, od antropoloških i socioloških do religijskih, folklornih, političkih i kulturoloških, pa i sigurnosnih. Sviđalo se to nekome ili ne. Da je ta knjiga, puna trilerskih i melodramatičnih obrata, i za autora bila izazov, dokazuje i to da je radnju smjestio u Žepane, hrvatsko mjesto s dvorcem i samostanom te austrougarskim trgom u središnjoj Bosni, na obali rijeke Modruše, u podnožju bosanskih planina i visova. Uzalud ćete na karti Bosne i Hercegovine tražiti to mjesto, baš kao i Žepane Ravne u kojima živi većinski muslimanski svijet, jer je "Povratak u život" roman s ključem, i to povećim. Slično je Slavić postupio i sa svojim likovima, skrivajući im pravi identitet, iako su neke povijesne osobnosti ipak dobile pravo na to (Marko Veselica, Tuđman...). Razgranata radnja romana koji ipak nije kronika, jer je fikcija nadmoćno progutala moguće činjenice, uglavnom se svija oko hrvatske domoljubne obitelji Koroman koju autor idealizira, ali s distancom. Zanimljiv je tu lik pravdoljubivog i prkosnog partizanskog prvoborca Ive Koromana, kojeg ubija svemoćna Udba, pretvorivši njegovu suprugu Sarafinu u udovicu koja sama mora odgajati kćer i dva sina, Antoniju, Tomislava i Stjepana. A ta djeca kao da nisu imala istu mater i oca. Svaki je ispao na svoju stranu. Tomislav se prometnuo u glavnog junaka romana, kao stradalnik kojeg su komunističke vlasti zamalo umorile u zeničkom zatvoru zbog lažnih optužbi, a onda i umjereni vođa Hrvata u ratu sa Srbima i Bošnjacima, zaradivši pri tome i generalski čin. Sestra Antonija bila je uvjerena partijka, a brat Stjepan koji se borio sa Tomislavovim autoritetom i njegovim zavodničkim sposobnostima (koje uglavnom nije zloupotrebljavao jer je bio iskreni vjernik) prvo je postao opasni emigrantski pouzdanik, a onda i beskrupulozni ratnik u košmarnom ratu obilato nahranjenom atavističkim mržnjama starijima od civilizacije.
U kratkom prikazu romana nije moguće ni naznačiti sve važne likove, među kojima lucifersko mjesto pripada Mati Klaiću, udbaškom prvaku koji je žario i palio i u vrijeme bivše Jugoslavije i u nedavno ratno vrijeme. Iz sigurne zavjetrine bosanskog gradića upravljao je važnim procesima i postao melem za svaku vlast, kakvog god ona predznaka bila. Među zlima je i osvetnik Ante Vulin, lik kojem je autor ipak ostao ponešto dužan. No Slavić zavređuje pohvale jer je u svoj roman i više nego ravnopravno utkao ženske likove, prije svih Tomislavovu požrtvovnu suprugu Evu, ali i srčanu kćer tužne sudbine Katarinu. S posebnom je literarnom strašću opisivao ratne krvave operacije i udbaške spletke. I pokušao je biti pravedan ne prešućujući ni zločine koje su počinili Hrvati, boreći se za svoj zasluženi komadić zemlje. Slavićev roman nije zavrijedio ignorantsku šutnju ni jeftine panegirike. Napisan sočnim jezikom, premrežen filozofskim preispitivanjima, to je roman istine koja nikada nije ni crna ni bijela, ali je uvijek neugodna.
