Elvis Bošnjak, prvak drame HNK Split, dramski pisac, scenarist i redatelj, jedan je od najsvestranijih i najplodonosnijih dramskih umjetnika na hrvatskoj kazališnoj sceni. Odigrao je stotinjak kazališnih, televizijskih i filmskih uloga, prema njegovim scenarijima snimljena su tri filma, napisao je 12 dramskih tekstova, među kojima je većina uprizorena, a neke od njih poput "Usidrenih", "Kašete brokava", "Oca", "Nosi nas rijeka" iznimno su uspješne, prevođene i nagrađivane. Prije 12 godina osnovao je neovisno kazalište PlayDrama, prvo u Splitu nakon više od pola stoljeća, koje radi i danas. Razgovarali smo o prvom romanu koji je nedavno objavio, njegovu radu u kazalištu i na filmu, ali i o društvenoj klimi u Splitu i Hrvatskoj. Bio je britak, bez dlake na jeziku, ne štedeći ni druge ni sebe, kako se i očekuje od pisca, umjetnika i intelektualca.
Naviknuli smo se gledati vas u ulozi glumca, dramskog pisca, redatelja i scenarista, a prošle ste godine zakoračili u nove stvaralačke vode – napisali ste roman i režirali film. Vaš roman prvijenac "Gdje je nestao Kir" temelji se na stvarnom događaju i povijesnom liku: zapovjedniku osječke policije, ubijenom 1991. godine. Iznenadili ste izborom teme, literarno obradivši jedan sramotan i ružan događaj iz novije hrvatske povijesti.
Taj roman iznenadio je i mene. Pojavio se sasvim neočekivano u mom životu. Naravno, ništa nije do kraja slučajno. To su teme koje su me cijeli život zanimale i "grizle" jer me rat strašno obilježio iako u njemu nisam aktivno sudjelovao. Moja kuća bila je na prvoj liniji, u Hrvacama kod Sinja. Odrastao sam u jednom vrlo političkom okruženju. S druge strane, živeći tu mladost 80-ih u tadašnjoj Jugoslaviji, u kulturnom miljeu koji je uključivao glazbu, knjige, filmove, iz svih republika... Ante Perković to je izvrsno postavio u knjizi "Građanin Sedme republike", mi smo zaista živjeli kao "sedmorepublikanci". Ja sam Hrvat i toga sam uvijek bio svjestan, tako sam odgajan, ali živjeli smo u nekom prostoru koji je bio širi od busanja u nacionalna prsa, koji je otvarao glavu, osobito u vrijeme kada je komunizam malo popuštao i kada smo kao klinci mislili da možemo mijenjati svijet, učiniti ga boljim. Sad razumijem da je to bio luksuz naše mladosti. Današnji klinci nemaju vremena mijenjati svijet, oni moraju pobijediti u tržišnoj utakmici. I onda, iz tog jednog stanja u kojem, kao svaki mlad čovjek, očekuješ spektakl u svom životu (htio sam upisati akademiju, čitao sam puno knjiga, išao na koncerte, ta glazba bila je toliko jaka i dobra i oblikovala nas je), u tvojoj mladosti eksplodira mržnja koja te zapanji i koju sam u početku osjećao samo s druge strane. Pitao sam se kako je ta mržnja moguća ako svi slušamo, gledamo, čitamo i volimo isto. To je u meni izazvalo bijes kojeg se dugo nisam mogao osloboditi ne shvaćajući da u svemu tome mi, nažalost, nismo bili toliko nevini. Mantra mnogih mojih prijatelja koji su sudjelovali u ratu bila je: "Mi želimo izaći čisti iz ovog rata. Što god bude, mi želimo izaći čisti". U trenutku kad se počelo otkrivati da mi baš nismo toliko čisti izašli iz rata, ti su ljudi počeli padati u depresiju. Netko drugi pogazio je njihovu ljudskost, bili su poraženi. To je u našoj javnosti potpuno marginalizirano. Poslije rata ubilo se 3000 hrvatskih branitelja. To je stravičan broj. Da je u nekoj bitci u istom tom ratu toliko ljudi poginulo, mi bismo obilježavali taj dan svake godine. Ti su ljudi izbrisani iz našeg ratnog narativa. To je bio moj intimni teren za priču o Kiru. Kada sam pročitao tekst Davora Spišića u kojem je spominjao ovo ubojstvo, bio sam zatečen. To je jedan osjećaj koji sam kao autor rijetko doživio. Obično pažljivo i dugo pripremam sve što radim, a ovo je bila erupcija, potreba da odmah nešto napravim. Napisao sam "Poemu o Josipu Reihl-Kiru", koju sam poslao gospođi Jadranki Reihl-Kir. Znao sam da je to velika tema, važna meni osobno, volio bih reći i društvu, ali mi smo društvo koje vrlo uspješno gura stvari pod tepih, bez obzira na to koliko nas to košta. To je razlog zašto ne možemo naprijed. Ne znamo komunicirati lišeni ideoloških kutijica u koje smo zatvoreni i tako je isključena mogućnost konsenzusa oko najelementarnijih stvari o kojima bi svaka zajednica morala biti sposobna naći zajednički jezik, jer tiču se osnovne ljudskosti.
Kako je od poeme nastao roman?
Moj motiv nije bio ispravljati krive Drine, jer one su neispravljive. Neće se dogoditi pravda i stvar se neće istjerati na čistac, ali osjetio sam potrebu da izborim bar literarnu pravdu za tog čovjeka, na intimnom planu, na planu heroja. Ja ga nisam poznavao, ali taj čovjek je heroj. Sasvim sigurno nije bio savršen, imao je svojih mana, vjerojatno i političkih grešaka, ali njegova pozicija je pozicija heroja, on je ostvario putovanje heroja. Suprotstavio se zlu, i to zlu iz vlastitih redova. To je nešto što mu, nažalost, ova zemlja nikad neće oprostiti. Ima još takvih primjera u regiji, ni njima njihovo okruženje nikad neće oprostiti što su bili najprije ljudi, a onda Hrvati, Srbi ili Bošnjaci…
Ipak, niste napisali povijesni roman, već ste otišli u fikciju?
Sve informacije, činjenice i indicije možete doznati putem interneta za pola sata. Drago mi je da se ljudi informiraju dok čitaju roman. Pisati iz toga suzilo bi priču i dovelo do bespotrebnog moraliziranja. Fikcija je u nekom smislu jača, jer roman ne govori samo o događaju nego i o onome što taj događaj za nas danas znači. Meni je to bilo iznimno važno. Zašto mi te ljude marginaliziramo? Zašto osobe koje su ponijele križ zbog poštenja i osjećaja za pravdu koji nadilazi nacionalne narative, jer sve ljude doživljavaju kao braću i zato su rat pokušali zaustaviti, zašto te ljude u zemljama koje su 80-90% kršćanske ignoriramo? Katolička misa počinje s ispovijedi: "Moj grijeh! Moj grijeh!", ne započinje s "Njihov grijeh! Njihov grijeh!", zašto onda nismo u stanju ni na kakav način sagledati vlastito negativno sudjelovanje u nekim događajima? Čak ni u slučajevima gdje je to bjelodano jasno, kao recimo u slučaju Jasenovca. Tamo ne vodimo ekskurzije. To svojoj djeci ne pokazujemo. Mislim da smo beskrajno licemjerni i nemam se potrebu baviti tuđim licemjerjem, imamo dovoljno svoga. Mi smo podnijeli goleme žrtve u ovome ratu, goleme nepravde. Druga strana počinila je nevjerojatne zločine, duboko sam to proživljavao, ali nikakvo dobro neće proizaći iz toga što svoju priču vrtimo oko zločina drugih, a pravimo se blesavi kad su u pitanju zločini za koje smo odgovorni. Nećemo ih sprati sa sebe prigodnim polaganjem cvijeća. Ako tražimo pravdu za svoje žrtve, dužni smo je dati i drugima.
Reakcije kritike su odlične, a kakve su reakcije brojnih ljudi koji su poznavali Kira, njegove supruge Jadranke?
Ne bih nikada pisao taj roman bez dopuštenja gospođe Jadranke. Jadranka je vidjela i prvu verziju. Strepio sam što će reći, jer da joj se nije svidjela, ne bih dalje radio. Molio sam je da pročita dva puta. Očekivao sam da će to za nju biti emotivan šok, jer netko vrlo intimno piše o najstrašnijem događaju u njezinu životu, kada je za nju vrijeme stalo. Fikcija vas udari na drugi način. Nazvala me i rekla da joj se sviđa smjer u kojem sam krenuo pa se priča nastavila dalje. Jako sam sretan što se roman svidio i Barbari, njihovoj kćeri. Bilo im je to teško čitati, znam. Dugo sam s urednikom Krunom Lokotarom brusio roman. Tjerao me je da sažimam, da ne idem u nepotrebna tumačenja. Meni je to prvo takvo iskustvo i bez Krune bih se pogubio, sigurno.
Svaki zločin ima počinitelja. Kirov ubojica je poznat, živ je i u zatvoru. Jeste li pokušali i do njega doći?
Ne. Ne mogu reći da me ta osoba ne interesira, ali ne interesira me kao književni junak. Proučio sam sudske spise, vidio sam što je izjavljivao. S tim opravdanjima nemate što raditi, da sam išao tim putem, taj bi lik bio plići, banalniji. Marko Šutalo, tako se zove lik ubojice u romanu, nema nikakve veze sa stvarnim ubojicom. To lice nije trebalo postojati u romanu, ali kako sam radio, otvaralo mi se pitanje kako je moguće da osoba koja banalizira čin tvrdeći da mu je automat slučajno opalio ipak doživi neku vrstu katarze, jer postaviti ga samo kao ubojicu jednoobrazno je i nezanimljivo. Pokušavao sam pronaći mehanizam iz kojega bi ta savjest mogla proraditi. Onda sam ga izlagao vanjskim senzacijama koje dovedu do spoznaje da ga to što je napravio ipak isključuje iz korpusa običnog čovječanstva.
Hoćete li roman obraditi u dramski tekst ili filmski scenarij?
Ta me tema iscrpila, to su bile dvije intenzivne godine, emotivno me iscijedilo. Dira me sve to. Kulminacija je bila na obljetnicu smrti, imali smo promociju knjige u Đakovu s Kirovim školskim kolegama i ljudima koji su mu bili bliski. Jedva sam izdržao, bilo je emotivno zahtjevno, tako da trenutačno nisam spreman razmišljati o tome. Neke ideje o filmskim verzijama postoje, ali još ne. Sada se upravo radi dokumentarni film o Kiru, rade ga Drago Hedl i Hrvoje Zovko, i mislim da je to jako važno.
Zašto je od posljednjeg filma za koji ste napisali scenarij,"Sonja i bik", koji je bio hit, već prošlo više od deset godina, a vi niste napisali nijedan novi?
Najveći problem hrvatskog filma je scenarij. To svi znaju i svi to stalno ponavljaju. No mi i dalje idemo istim putem koji stvara problem. Redatelji, uglavnom, sami pišu scenarije. Ne znam kako su uspjeli doći do zaključka da su samim time što su redatelji talentirani i za pisanje scenarija. To je kao da kazališni redatelji sami pišu većinu dramskih tekstova, umjesto dramskih pisaca, jer će ih oni, eto, režirati. A kad pisac piše scenarij, mora pristati na toliko kompromisa da se meni to ne da. Jasno mi je da film pripada redatelju više nego scenaristu, ali volio bih na kraju imati osjećaj da nisam samo poslužio u neku svrhu. Za mene je pisanje beskompromisno. S takvim stavom vjerojatno bih trebao pronaći filmskog redatelja s kojim dijelim neke estetske principe kada je film u pitanju i tematske interese. Ja na filmu nisam pronašao svoga redatelja.
Gotovo su svi vaši dramski tekstovi uprizoreni. Imate li osobu za koju možete reći da je vaš kazališni redatelj ili redateljica, primjerice Nenni Delmestre?
S Nenni sam najviše radio i ona je u mnogočemu obilježila moj put, ne samo kao redateljica. Dragocjen je čitatelj, ima sjajne primjedbe. Uporna je i tjera me, gnjavi, mrcvari i dosađuje, zbog čega sam joj neizmjerno zahvalan jer nemate nikakve koristi od ljudi koji će pročitati prvu ruku teksta i reći: "To je sjajno". Imao sam puno sreće s Nenni jer pokazala je maksimalan respekt prema mojim tekstovima, a opet im je pristupala kao redateljica iz sebe i sa strašću koju je prenosila na ansamble. Kao dramski pisac odrastao sam u idealnim uvjetima. Bio sam maksimalno razmažen, imao sam kolege, velike glumce i glumice, koji su ginuli za te predstave i redateljicu koja je jednako ginula. Možemo reći da sam imao svoju kazališnu redateljicu, ali uživao sam raditi i s drugima, recimo, s Anastasijom Jankovskom na predstavi "Usidrene". Ni Nenni ni ja ne smatramo da se moramo svojatati. Nekad se treba izložiti drugim pogledima. Dobar primjer je bend Radiohead. Dok njihovi fanovi čekaju novi album, članovi benda rade glazbu za film, osnivaju super grupe, kao sad The Smile, čijem se koncertu u Zagrebu veselim, a onda, kada se vrate u matični bend, drukčiji su i svaki im je album nešto drugo jer donesu nova iskustva. Moje dramsko pisanje jako je raznoliko, od zavičajnih tematika do komedija apsurda pa čak i do drama koje možemo svrstati u novu europsku dramu. U ovoj fazi života čini mi se da sam i taj dio nekako zaokružio, da više nemam što reći...
Zašto? Zašto Kir ne bi bio vaša prva politička drama?
Hmmm, recimo, Izraelci smatraju da su neke moje drame jako politične. "Ubojstvo u klubu Quasimodo" i "Otac" po njima su politične drame. Tako su ih oni pročitali, ja ih tako nisam pisao. Zašto? Kada pišete dramu, pišete dijalog po licima. Marko, dvije točke, kaže to i to. Meni je uvijek bilo neugodno nekom Marku ili drugom licu u usta stavljati svoje političke stavove. Zato Kir nije drama, jer smatram da čovjek osobno mora stati iza takve priče. Moja misao postala je puno čišća radeći na romanu, neke sam vlastite stavove doveo u pitanje, neke čak i promijenio.
Nismo se još ni dotaknuli glume, a vi ste prvak drame u HNK Split. Kako se ponajprije doživljavate, kao glumca ili kao dramskog pisca i scenarista?
Kao graditelja suhozida, hahaha. Ja sebe zapravo uopće ne doživljavam, živim u užoj i široj obitelji koja me isto ne doživljava na taj način i to je zbilja super. Kada me netko zaustavi na ulici i počne mi govoriti o mojim knjigama, ili ulogama, neugodno mi je. Zanima me samo ako mu se nešto ne sviđa. Kada sam trebao napisati tekst za programsku knjižicu za Gavellinu predstavu "Nosi nas rijeka", rugao sam se sebi, nisam mogao drukčije, to nije objavljeno. U nekom trenutku moja drama, roman, postane materijal koji je izvan mene, čak i kad je to nedvojbeno moje, proizlazi iz moga iskustva, želim pokidati emotivnu vezu s tim što prije i krenuti dalje.
Kada pišete dramu, stvarate li lik za sebe, kao glumca? Konkretno, spomenuli ste "Nosi nas rijeka", jeste li znali da će Jerko biti vaš lik?
Ja uopće nisam trebao igrati u toj predstavi. Da se razumijemo, ja nisam trebao igrati ni u jednoj svojoj predstavi, ali tako se dogodi. U podjeli uloga možda sam bio dobar izbor za Jerka jer razumijem mentalitet čovjeka iz Dalmatinke zagore, tu zatvorenost i skučenost. Ne unutarnju skučenost, nego onoga što izlazi, dakle skučenost izraza, a unutarnje bogatstvo. Zato su ti Vlaji tako interesantni, upravo zbog tog paradoksa, nevjerojatne emotivnosti koju nose u sebi, ljepote unutarnjeg prostora, a skučenosti u izrazu i pokazivanju emocija.
Vaše najnovije djelo je "Stavi sjedalicu desno", 20-minutni eksperimentalni film čiji ste scenarist, ali i redatelj. Kako je došlo do toga projekta i kako vam se svidjelo na filmskom setu u ulozi redatelja?
Izmislio sam jednu neobičnu vježbu koju smo dugo radili u sklopu glumačkog studija PlayDrama, a onda sam napisao eksperimentalnu komediju "Stavi sjedalicu desno". S obzirom na pandemiju, ali i na to da PlayDrama nema prostor za igranje, Matko Botić, ravnatelj PlayDrame, predložio mi je da taj tekst napravim u obliku kratkog filma. Kako sam uvijek bio fasciniran suvremenim plesom, poželio sam to napraviti koristeći i te elemente. Film je nastao u suradnji s koreografkinjom Karolinom Šušom i glumcima Monikom Vuco Carev i Donatom Zekom. To je odlično iskustvo. Film zahtijeva drugu vrstu koncentracije i organizacije, a ja sam dosta organiziran čovjek. Na filmu je organizacija kreativni element od velike važnosti.
U filmu dvoje ljudi dolaze u sukob zbog različitog pogleda na istu stvar, jer je ono što je meni desno, tebi lijevo. Ja sam ga doživjela više kao tragediju, a ne komediju. Što ste htjeli poručiti?
Sam tekst drame zamišljen je kao komedija, i bit će tako budem li ga radio u kazalištu, a vjerojatno hoću. U filmu smo se vezali za scenski pokret i otišli u tom smjeru. Krenuli smo od toga da postoje neke veze u životu koje imaju sve šanse da uspiju, ali zbog nekog razloga ne uspiju. Taj je razlog teško detektirati, zašto dvoje ljudi ne mogu realizirati odnos do kraja, u čemu je greška. Mi smo tu grešku ovdje pretvorili u prostor, odnosno prikazali smo dvoje ljudi koji ne doživljavaju prostor na isti način, ono što je jednom desno, drugom je lijevo. Zanimljivo, u kazalištu i na filmu ono što je glumcu lijevo, gledatelju je često desno. Igrali smo se time.
PlayDrama neovisno je kazalište čiji ste bili osnivač 2008. godine, a deset godina kasnije vratili ste se u HNK Split. Možete li usporediti rad u HNK i u malom, neovisnom kazalištu?
To je neusporedivo, osobito u splitskim uvjetima. Iz pozicije potpune sigurnosti u nacionalnom kazalištu, koju imate makar napravili 20 loših predstava, do pozicije potpune nesigurnosti u neovisnom kazalištu, koja je tu makar napravili 20 izvrsnih predstava. Jedan osjećaj napuštenosti, bespomoćnosti, konstantne borbe i života na rubu umjetničke egzistencije. PlayDrama nema ni prostor u kojem može izvoditi predstave. Oni su beskućnici i nakon 12 godina i nitko nije prstom maknuo da se to riješi. Onda se pitate koji je smisao, moram li baš glavom kroza zid. To je jedna vrsta egzistencijalne panike koju živite i to je neizdrživo na dulji rok.
Kako uopće opstaju mala kazališta koja nemaju sredstva za plaće iz proračuna i nemaju svoje pozornice? PlayDrama mora platiti prostor da bi izvela predstavu.
U Splitu je tako, ako imaju potpuno rasprodanu predstavu, gube novac. Nije najgora stvar što moraju platiti dvoranu, već to što je teško mogu uopće dobiti pa predstave koje bi trebale igrati 20-30 puta igraju pet puta. Mislim da je svaki dan koji PlayDrama preživi uspjeh. Ali, za više od toga, oni ne mogu sami. Financiranje Ministarstva je stabilnije, Grada nestabilnije, ali sve je to nedovoljno. Financira se i Glumačkim studijem, koji iziskuje goleme napore. Tu dolazi 150 ljudi, treba održati kvalitetu, ali te reference ovom gradu ne znače ništa. Ništa ne znači što je tisuću ljudi prošlo kroz studio, što klinci rade Hamleta godinu dana, Annu Frank, San ljetne noći, Evgenija Onjegina... što su to iskustva koja im obilježe djetinjstvo i usmjere ih prema nekim kvalitetnim sadržajima. To su nevjerojatni rezultati koji Splitu ne znače ništa. Matko jako dobro vodi profesionalni dio programa fokusirajući se na hrvatske autore, ali, ako smijem govoriti u njihovo ime, jako su blizu zida, jer prostora za snalaženja sve je manje. To kazalište opstaje na trudu, mišićima i živcima onih koji ga rade, a to je teško izdržati u takvim uvjetima. Ja nisam uspio dulje od deset godina.
Imaju li gdje mladi glumci koji izlaze s Glumačkog odsjeka na splitskoj Umjetničkoj akademiji pokazati što znaju?
Njih je sve više, prostora je sve manje. Zadnje javno kazalište u Splitu osnovano je prije 70 godina. Tada je Split imao 60-ak tisuća stanovnika. Danas ima 160.000 stanovnika, a broj javnih kazališta je isti: HNK, Kazalište mladih i Kazalište lutaka. Nije pitanje samo broja kazališta, pitanje je i pluralizama estetika, zato je PlayDrama važna.
Nakon PlayDrame barem ste ostali u Splitu, vratili ste se u HNK, a mnogi dobri splitski glumci otišli su u Zagreb. Jeste li i vi razmišljali o odlasku, s obzirom na to da su daleko veće mogućnosti i u kazalištu i na filmu i na TV-u?
Jesam. Imao sam vrlo konkretnu ponudu za odlazak u Zagreb, za koju moja obitelj, koja je jako vezana za Split, nije htjela ni čuti. Danas su mi djeca u Zagrebu… hahaha. Josip Genda rekao mi je jednom: "Pa nisi ništa ni pokušao u Splitu napraviti" pa, eto, pokušao sam.
Dobili ste brojne nagrade i kao pisac i kao glumac. Ipak ste dokaz da se i iz Splita može uspjeti.
Pitanje je što je to uspjeh. Od pisanja se kod nas ne može živjeti, koliko god uspješan bio, moraš i nešto drugo raditi. Slava? Pa to je tek smiješan pojam u našim prilikama. Društveni ugled? Pa pisci su kod nas češće društvena sramota, dobri su samo ako ne zanovijetaju, inače ih krstimo mrziteljima svega hrvatskoga. Književnost je kod nas marginalan eksces. Mi život promoviramo kao neko površno surfanje, a književnost zahtijeva ronjenje. Što se tiče Splita, ja u Splitu ne živim, nego obitavam. Splićani u Splitu sve više obitavaju i sve manje žive. To je bio grad mojih snova dok sam bio klinac u Hrvacama. Danas to nije grad, to je destinacija. Kako je to tužno. Splićani ne dolaze ljeti u centar grada, jer je on prenapučen turistima do bolesnih, sumanutih i samoubilačkih razmjera, a zimi je praktički mrtav. Idem često u Kinoteku i, kad dođem u centar, navečer, zimi, ne sretnem ni žive duše, to je zastrašujuće. Imam osjećaj da grad drhti. Zbog toga se baš nitko tko je vodio ovaj grad nema pravo hvaliti time da je nešto napravio. Da, napravili ste, ispraznili ste centar Splita od Splićana. Svi oni koji su vodili Split za to su odgovorni, isto kao što se u Hrvatskoj nijedan političar koji je provodio svoju politiku zadnjih 20 godina nema čime hvaliti. Rezultat te politike je da smo izgubili gotovo 10% stanovništva. Čime se ti ljudi bahate? Pa oni ne bi trebali imati pravo kandidirati se na idućim izborima. Ali, neće se dogoditi ništa. To je već stara vijest, imamo Đokovića, to je nova prijelomna vijest, na kojim on turnirima smije ili ne smije nastupiti. Nevjerojatno. Zato se ponekad pitam ima li smisla išta raditi ili je najveća sreća u životu isploviti kajićem na pučinu i spustiti tunju u more. Mi smo zaprepašteni što mladi ne žele ovdje živjeti. Kakvu im perspektivu nudimo? Bračni par školovanih ljudi, inženjera, nema nikakve šanse kupiti stan u Splitu. Ako nemaš šansu za normalan život u svojoj zemlji, onda tu nešto brutalno ne štima. Mi smo, ljudi, negdje debelo zajebali.
Ipak se još niste odlučili za tunju i kaić. Na čemu sad radite, pišete li?
Pišem tri romana od kojih svaki ima tri različita početka. Imam nekih 600 stranica. Ne mogu vam reći što je to jer je u jako krhkim fazama, o tome još ni s kim ne razgovaram. Dakle, pišem nešto, ali ne znam jesu li to tri romana ili jedan pa sad znate kako mi je.
A na čemu radite u splitskom HNK?
Radim na dramaturškoj obradi Čehovljeve drame "Tri sestre", koja je genijalna i bez mog obrađivanja. Nenni Delmestre režirat će tu predstavu na proljeće. Već smo trebali početi, ali pandemija nas je poremetila. To je jedna od meni najdražih drama. Čehovljevi junaci nadaju se nekim divnim, plemenitim ljudima koji će doći poslije njih, za 100 ili 200 godina. S obzirom na to da je Čehov pisao početkom 20. stoljeća, ti divni ljudi smo mi. Čehov se nadao nama, zamislite. Ta mi je pozicija jako zanimljiva. Imamo li išta od tih ljudi koje su oni sanjali ili mi dalje sanjamo neke svoje divne ljude budućnosti? Jesu li oni dostižni, hoće li ikad doći ti ljudi koji će sve ljude tretirati kao braću, kao inspiraciju, Zemlju kao majku, svemir kao zajedničku žudnju? Čehov je bio idealist, kakav sam i ja u dubini svoje grintave duše.
