Dora Ruždjak Podolski redateljica je Gavelline predstave Amadeus koja je u koprodukciji s Gradom teatrom Budvom premijerno izvedena u Budvi, dok će zagrebačka premijera biti 24. listopada.
– Predstavu Amadeus izvodili smo na sceni Sveti Stefan. To je prelijepa pozornica na otvorenom koja gleda na otok Sveti Stefan i okolno more te na planine iznad Budve. Nismo imali nikakvih problema u prilagođavanju za taj ambijent, osim prvotne zbunjenosti glumaca koji su navikli na crnu kutiju, ali to je prevladano jednim pokusom. Čak bih rekla da je ambijent pomogao samom kraju predstave koji je u Budvi bio zaista dojmljiv. Nažalost, imali smo problema s okolnom bukom čitavo vrijeme... Svadba Novaka Đokovića uzela je danak kulturi.
Jeste li više koristili Schafferov dramski tekst ili scenarij za Formanov film?
Isključivo sam se naslanjala na Schafferov tekst, skrativši ga za dobru trećinu, ako ne i više.
Što je s glazbom u predstavi? Izvodi li se uživo?
Mozartova glazba neizostavan je segment predstave – ona je gotovo dramsko lice za sebe. Riječ je o snimkama koje smo odabrali Ivan Skender i ja, počevši od komornih djela pa sve do čuvenog Requiema i Jupiter simfonije. Ipak, Filip Križan svira uživo nekoliko Mozartovih pasaža kao i “izmišljenu Salierijevu koračnicu”, odnosno svojevrsnu dedukciju Mozartova “Non piu andrai” iz “Figarova pira”, koju je načinio Ivan Skender. Posežemo i za dvama Salierijevim djelima te Bachom. Na klaviru svira uživo i mladi pijanist Vjekoslav Babić, i to Mozartove skladbe koje imaju anticipacijsku dramaturšku funkciju.
Jeste li pokazali empatiju za Salierija?
Schaffer je nanio nepravdu uspomeni na Antonija Salierija, iskrivivši za potrebe komada povijesne činjenice. Salieri čak i nije bio toliko loš kompozitor koliko je živio u vremenu koje je izrodilo jednog od najvećih genija ne samo umjetnosti nego i čovječanstva uopće – Wolfganga Amadeusa Mozarta. Ipak, Schafferova postavka o Salieriju kao svojevrsnom apostolu mediokriteta drži vodu i svevremenska je te itekako zaslužuje empatiju bilo koga tko se ikad pokušao baviti nekim konstruktivnim radom. Salieri na kraju komada otpušta grijehe svim mediokritetima – i u tom blagoslovu je sadržana sva tuga, jad i borba običnog, malog čovjeka. A to smo svi, zar ne?