“Nije potrebno ponavljati da knjige imaju svoju sudbinu i da je za književna djela najgora od svih mogućih ona kada ih prekrije koprena zaborava.”
Ta rečenica istrgnuta iz sredine knjige “Središte na rubu” Branimira Donata (Fraktura, ur. S. Serdarević) najbolje opisuje ono što autor 20-ak studija iz toga zbornika želi postići svojom knjigom: s margine, iz prašine knjižnica i arhiva, u središte zanimanja, u nov javni književni život vratiti mnoga zaboravljena, zanemarena, čak odbačena književna imena i djela.
Ta rečenica ne opisuje samo ideju vodilju najnovije Donatove knjige nego i temeljno stvaralačko načelo marnog istraživača književne povijesti. Donat je eruditski potkovan kritičar, lucidan tumač književnih tvorevina, osebujan autor čiji je stil prepoznatljiv po šarmantnoj razbarušenosti rečenice i oštrini, otvorenosti ocjena izrečenih bez okolišanja.
No Donat je i uporan tragač za zlatnim zrncima u brzacima hrvatske književne rijeke. Kad u potragu za književnim zlatom nemaju volje krenuti ni instituti, ni zavodi, ni katedre, u “vodu”, tj. u akciju se baca Donat. Kao svojevrsni “sam svoj književni institut”, već je s ruba u središte pomaknuo silan broj autora i pridonio potpunijoj slici naše književne baštine i suvremenosti.
Mnogo je “spašenih” i u ovoj knjizi! Na primjer, Ivan Meštrović, koji je brojnim svojim talentima pridružio i književni, a ovdje se iz zaborava izvlači “Vatra i opekline”, ljubavni roman o trima ženama koje su odigrale sudbonosnu ulogu u umjetnikovu životu i stvaralaštvu. Ili, “izgubljeni” Josip Hitrec, putopisac, zaljubljenik u Indiju, novelist, romanopisac, koji se javio prvim radovima u međuraću, a zatim iskrsnuo poslije rata kao američki pisac Joseph G. Hitrec.
Sudbina dostojna romaneskne obrade! Kao i mnoge za koje sad znamo zaslugom Donatove otkrivalačke znatiželje.