Iz drveta bi škljocom umio, sve igrajući se, izrezati raspetoga Isusa. U kapelici svetog Martina izdjelao je drveni kip Majke Božje da je bila milota pogledati. Sam ga je obojadisao, svaku boju na pravo mjesto i u pravoj mjeri stavio, te drvena svetica kao da je oživjela...
Tako je u svojoj poznatoj noveli \"Ženidba Imre Futača\" književnik Slavko Kolar opisao Jožu Svetoga, samoukog seoskog kipara kojeg je u Babajinu filmu \"Breza\" antologijski ovjekovječio prvak hrvatskog glumišta Fabijan Šovagović.
A Joža Sveti bio je nadimak kipara Josipa Markuza (1904.-1953.), umjetnika i osobenjaka koji je gotovo isključivo radio djela sakralnih motiva, a kojeg je Mario Lenković, dugogodišnji ravnatelj muzeja \"Matija Skurjeni\" uvrstio u netom objavljenu monografiju \"Samouki kipari Zagrebačke županije\". Taj istraživački rad koji je atraktivan i najširoj javnosti, a ne samo ljubiteljima naivne umjetnosti, otkriva priče o najistaknutijim kiparima koje je narod jako dobro znao, a struka zanemarivala. No, oni su svoja umjetnička djela ostavili po kapelicama i crkvama, ali i privatnim zbirkama, a upravo Lenkovićevom zaslugom neke su skulpture i reljefi našli svoje mjesto i na međunarodnoj naivnoj umjetničkoj sceni.
Tako je Lenković neka djela Josipa Cerinskog (1899.-1980.) iz malog sela Drenja kraj Zaprešića devedesetih godina plasirao i na izložbi \"Križni put - Kreuzweg\" u dvorcu Kittsee u Gradišću. Isto je tako na izložbi u dvorcu Trautenfels u Štajerskoj izložen Križni put Josipa Cerinskog, o kojem je pisao i Helmut Eberhart iz Graza.
Kao izvanbračno dijete slijepe majke, Cerinski je odmalena morao zarađivati za život, a nikada nije izlagao ni na jednoj izložbi, iako je to žarko želio. Neka su mu djela, otkriva Lenković u svojoj monografiji, zauvijek izgubljena, npr. veliki križ s tijelom Krista naručen za raskrižje u Otoku u samoborskoj općini. S vremenom je prestao raditi u drvu i prešao na gips, a opus mu broji oko četiri stotine predmeta, što je znatan broj. Njegov Križni put obuhvaća četrdeset sedam ljudskih likova i petnaest križeva, a Lenković ističe da je riječ o autohtonom kiparskom djelu. Zbirka predmeta Josipa Cerinskog danas se čuva u fundusu Muzeja Brdovec, čiji je ravnatelj također bio Mario Lenković.
Ponešto je suprotan primjer Josipa Sutlara (1866.-1953.) iz Marije Gorice koji je bio seoski obrtnik i glazbenik, ugledan i cijenjen u cijelog regiji. Izrađivao je male kućne oltare, veliki broj malih raspela na drvenim postamentima, a njegovo najpoznatije djelo, Božji grob nalazi se u crkvi u Mariji Gorici.
Umjetnička sudbina nije bila sklona ni ostavštini Antona Tonija Fridla (1892.-1960.) rođenog u Brezničkom Humu kod Novog Marofa. Poznat je po drvenom reljefu Seljačka buna, što je jedan od najstarijih datiranih radova naivne umjetnosti s područja Zagrebačke županije. Za afirmaciju i čuvanje njegove ostavštine osobito je zaslužan kolekcionar, publicist i izdavač Gerhard Ledić, lutajući reporter i vrsni poznavatelj hrvatske naivne umjetnosti.
Posebno je zanimljiv opus Stjepana Kičina (1901.-1964.), tesara čijim je zrelim i originalnim kiparskim djelom bio zadivljen i kritičar Vladimir Maleković. Kičin je za života imao tri izložbe, u Velikoj Gorici, Novome Mestu i Zagrebu. Prema Lenkovićevoj ocjeni, svojim je keramičkim skulpturama izašao iz područja naivne umjetnosti pridruživši se suvremenim strujanjima u likovnoj umjetnosti. Iako njegova djela nalaze i put do fundusa Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, Lenković trpko ističe da nisu dobila mjesto u stalnom postavu, niti precizan spomen u publikacijama tog muzeja.
U monografiji koju je financirala Zagrebačka županija našlo se mjesta i za rad poljoprivrednika Mihalja Magdića (1933.-2009.), a autor, između ostalog, spominje i radove jedne kiparice, i to Angele Bek iz Štrigove čija je ostavština, na sreću, sačuvana i dostupna.
I s pravom Lenković, iskusni umjetnički fotograf i promotor naivne umjetnosti, u posveti monografije ističe da knjigu posvećuje neotkrivenim, zanemarenim i zaboravljenim hrvatskim samoukim naivnim kiparima čije je djelo ipak nadživjelo njihove autore koje je sredina prije gušila nego stimulirala i poticala na umjetničko stvaranje.