Skulptura koju je u 20. stoljeću najviše voljela najšira publika je “Poljubac” francuskoga kipara Augusta Rodina. Talent kojim je Bog stvarao čovjeka, preseljen u ruke Rodina, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. “Poljubac” osobito vole žene. Muškarce više fascinira čuvena figura “Mislilac” kojom je doista personificiran virtualan proces mišljenja. Nama se pak čini da nitko nikada nije s više ekspresije utjelovio dramu propasti jedne ljubavi kao Rodin u svojoj kompoziciji “Fugit Amor”! Svi ćemo mi, međutim, doći na svoje, jer djela velikoga Augustea Rodina (1840.–1917.) dolaze u Zagreb! U sklopu Festivala francuske kulture u Hrvatskoj bit će u svibnju predstavljena na izložbi u Umjetničkom paviljonu. Vrlo je vjerojatno da će tada francuski predsjednik Hollande doći u Hrvatsku!
A sada, za manje od tri tjedna u Umjetničkom se paviljonu zatvara sjajna izložba Joana Miroa s djelima iz Fundacije Maeght koju je ravnateljica Paviljona Jasminka Poklečki-Stošić kustoski obradila zajedno s direktorom Fundacije Olivierom Kaeppelinom i k tome je antologijski dobro postavila. A evo nam već vijesti da zajedno s Androm Krstulovićem Oparom, ravnateljem splitskih Muzeja Meštrović, priprema izložbu “Michelangelova nasljednika” Augustea Rodina.
– Ni sama ne mogu vjerovati da za četiri mjeseca u Umjetničkom paviljonu otvaramo izložbu Augustea Rodina! Izložbu je dogovorio kolega Andro Krstulović Opara s direktoricom Musée Rodin u Parizu, nakon što su djela Ivana Meštrovića bila predstavljena u tom muzeju. Umjetnički paviljon nije slučajno odabran za destinaciju izložbe. Naime, možda će se stariji naraštaji sjetiti da je Rodin već “posjetio” Zagreb. Bilo je to 1969. godine kada je baš u Umjetničkom paviljonu bila priređena kiparova izložba. Iz Pariza nam dolaze sva najvažnija Rodinova djela, među kojima ona globalno najpoznatija poput djela “Mislilac”, “Poljubac” i “Vrata pakla”. Ukupno sedamdesetak radova kojima će biti obuhvaćen cijeli opus. Izložba će doista biti senzacionalna! – kaže Jasminka Poklečki-Stošić.
Četvrt milijuna posjetitelja
– Valja zapamtiti još jedan važan datum: 1968. godinu kad je Ivan Meštrović izlagao u Muzeju Rodin, gdje je bilo izloženo dvadesetak značajnih i lijepih primjeraka Meštrovića – napominje ravnatelj Andro Krstulović Opara, čovjek diplomatske karijere...
– Veze i prijateljstva Meštrovića i Rodina sežu i prije kraja 60-ih, no baš su one presudile da se Rodinova izložba održi u Umjetničkom paviljonu – nastavlja Opara – koji zajedno s ravnateljicom pariškog Muzeja Rodin, Catherine Chevillot, potpisuje projekt Rodina u Zagrebu. Kustosi su izložbe Barbara Vujanović i Veronique Mattiussi, a postav izložbe “Rodin u Meštrovićevu Zagrebu” supotpisuje Jasminka Poklečki-Stošić. Dokaz dobre suradnje Muzeja Rodin i Meštrovićeva muzeja iz Splita je i prateća izložba “Rodinova ‘Meditacija’ u Splitu” koja će u Splitu svjedočiti o prijateljstvu Rodina i Meštrovića, o čemu konkretno svjedoči i Rodinovo pismo upućeno Meštroviću u kojem mu obećava pokloniti remek-djelo “Unutarnji glas - Meditacija”, a koju ćemo uz ostalo vidjeti na splitskoj izložbi. Rodinova djela, pisma i multimedijske materijale prati zvučna i svjetlosna režija. Obećan nam je vrhunski umjetnički doživljaj. Ravnatelj Opara podsjeća da je naša izložba “Hrvatska ekspresija: Meštrović kod Rodina” izazvala veliku pozornost u Muzeju Rodina u sklopu hrvatskoga festivala u Francuskoj gdje je organizirana na poziv izbornice Seadete Midžić. Od kraja prosinca 2012., za samo četiri i pol mjeseca, vidjelo ju je oko 240 tisuća posjetitelja! – Na izložbi u Umjetničkom paviljonu, našem najljepšem i najuglednijem izložbenom prostoru, hrvatska će publika uživati u 74 djela Augustea Rodina iz pariškoga Muzeja Rodin. Uz slavna djela bit će tu niz studija, crteža i fotografija... – kaže ravnatelj Opara.
Često koristim sintagmu “kulturna diplomacija” jer takvu doista trebamo imati, pa donekle i imamo
Čini se da je jednostavno uspostaviti suradnju s tako prestižnim svjetskim muzejima, no je li doista tako i što je ključno u tome – kulturna politika i njezin novac, ili sposobnost da sponzorima osiguramo novac potreban za osiguranje umjetnina? Možda i nešto treće... Ravnateljica J. Poklečki-Stošić kaže: – Kada je riječ o suradnji s inozemnim muzejima, moja iskustva svjedoče da jednostavnosti jednostavno nema. Poslovne suradnje imale su svoju povijest koja je bila temeljena na osobnom kontaktu, na prijateljstvu. Dakle, najprije je bilo dugogodišnje prijateljstvo, koje je kasnije rezultiralo i zajedničkim projektom. Tako je bilo u slučaju izložbe kiparice Dee Matasić čiju izložbu sam 2013. godine priredila u Muzeju suvremene umjetnosti u Nici, a tako je bilo i sada u slučaju izložbe Joana Miróa.
Druga vrsta suradnje je međuinstitucionalna, kada iza vas “stoji” prestižna institucija pa vas druga strana, ona inozemna, doživljava ozbiljno. U mojem slučaju to je bilo kada sam radila izložbu Julija Klovića u Klovićevim dvorims, a djela smo posuđivali iz najprestižnijih muzeja svijeta – Louvrea, galerije Uffizi, The British Museuma... No, inozemni muzeji su pri posudbi tražili moju profesionalnu biografiju, ali i povijest izložbi Klovićevih dvora, željeli su vidjeti kome posuđuju djela. Da, naravno da je novac uvijek važan jer bez njega ne možete ništa ostvariti. No, meni i nakon 17 godina provedenih u ovome poslu nije jasno što su i gdje su sve te kulturne politike?
One postoje, ali više deklarativno nego u praksi. Naime, mi se stalno zaklinjemo u nekakve kulturne strategije, a ja ih, moram biti iskrena, ne vidim. Jer kada tome ne bi bilo tako onda stres koji sam prošla prikupljajući novac za izložbu Miróa ne bih doživjela. Očekivala sam da će u pogledu financiranja tako značajne izložbe sva vrata biti otvorena. Ali, čovjek se uvijek previše nada i očekuje.
Imamo li kulturnu diplomaciju?
Od “službenih” institucija podržali su nas Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i Turistička zajednica grada, ali svatko tko misli da je za zvučna imena poput Miróa lako naći sponzore, grdno se vara! Prava je sreća što u nekim kompanijama postoje ljudi koji imaju senzibilitet prema umjetnosti. Većinom ga imaju prema sportu – tumači ravnateljica Poklečki-Stošić.
O tome je li novac koji u umjetnost ulažu država, grad i drugi u konačnici ipak isplativ, kaže:
– Evo, na primjeru Miróa pokazalo se da smo s minimalno potrošenog novca ostvarili dugoročnu suradnju s Fundacijom Maeght, da je suradnja s direktorom Fundacije, gospodinom Kaeppelinom, rezultirala prezentacijom radova umjetnice Ksenije Turčić na Bijenalu suvremene umjetnosti u Južnoj Koreji – jer je on bio izbornik te smotre, te da upravo s njim razgovaram o grupnom predstavljanju suvremenih hrvatskih umjetnika u Francuskoj – najavljuje J. Poklečki-Stošić.
Hrvatska je imala i ima kulturne atašee u stranim zemljama, imamo i razmjene na državnim razinama poput Festivala hrvatske kulture u Francuskoj i Njemačkoj, imamo i dobre grupne i pojedinačne izložbe stranih umjetnika i grupa umjetnika... Može li se reći da je proradila i kulturna diplomacija? – pitamo našu sugovornicu.
– Često koristim sintagmu “kulturna diplomacija” jer takvu doista trebamo imati, pa donekle i imamo. Pod time podrazumijevam predstavljanje naše zemlje u inozemstvu, ne samo kroz izložbe, već i putem predstava, glazbe, opere, baleta... Mislim da nije korektno isticati da su hrvatski sportaši najbolji promicatelji Hrvatske u svijetu. Tu činjenicu ne osporavam, no smatram da su kultura i umjetnost jednako tako dobri ambasadori, naročito kada bi se usporedilo koliko se ulaže novca u sport, a koliko u kulturu.
Predstavljanje kao eksces
Ne znam je li široj publici dovoljno jasno što za Hrvatsku znači, primjerice, nedavno održana samostalna izložba umjetnice Sanje Iveković u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MOMA)! Pa, ne izlaže baš svaki dan neki hrvatski umjetnik u MOMA-i! To je isto kao osvojiti zlatnu medalju na nekom svjetskom natjecanju. Također, rekla bih da bi trebala postojati i “doslovna” kulturna diplomacija kojom bi se trebala baviti naša veleposlanstva u inozemstvu. Jer, zašto ona postoje? Da budu servis različitim poslovima, pa i onima iz područja kulture i umjetnosti. Pogledajte samo kako izvrsnu promociju talijanske umjetnosti radi talijanska veleposlanica u Hrvatskoj, gospođa Emanuela D’Allessandro, ili francuska veleposlanica, gospođa Michele Boccoz. Upravo sam krenula u suradnju na jednome projektu sa španjolskim veleposlanikom, gospodinom Aznarom. Dakle, isto takav angažman očekujem i od naših veleposlanika i kulturnih atašea u inozemstvu. Oni sami trebaju biti motor, pokretači. Osobno, mislim kako je to ne samo njihova dobra volja nego i njihova obaveza. Predstavljanje Hrvatske u Francuskoj prije dvije godine ne bi smio biti eksces nego kontinuitet. Prezentacija naše kulture i umjetnosti ne smije biti bljesak nego vječna vatra, nešto što će se planski i strateški događati svakih nekoliko godina. Jasno, sada je kriza, takva predstavljanja su skupa, ali ako bismo u pet godina priredili dva takva predstavljanja puno bismo napravili.