Šetnja

Parkirao je na mjestu za invalide, nedaleko od policajca. Taj ga je, onako stojeći u sjeni tisine grane koja se ispružila pod uličnu svjetiljku, promatrao kao jastreb. Vidjevši tko izlazi iz auta, samo je okrenuo glavu na drugu stranu. On se iz vozila iskobelja keseći se. Ljudi su bili pospremili ljetnu obuću, ali on je na svojim bosim nogama imao šlape; gumene, sve u jednom komadu, crvenkastosmeđe. U donji dio sive platnene trenirke utrpao je bijelu majicu s tragovima nekog crteža na prednjoj strani.

Njen elipsoidni ovratnik bio je znatno širi od njegova vrata. Pramenovi kose s tragovima nekadašnje crnine stršili su mu kao roščići. Sijede su mu bile i tri-četiri dana stare čekinje na licu. Oči nauljene. Držao se kao da je uhvatio tačke pa se sprema pogurati ih. I kesio se. Brava škljocne, sva četiri žmigavca zažmigaju, on spremi ključu u džep, pa sve onako šljapkajući i klateći rukama pređe preko uske zelene površine i nastavi nogostupom pored niza izloga. Gospođa koja je dolazila iz suprotnog smjera smiješila mu se, ali je, prolazeći pokraj njega, promijenila mišljenje. Mladićima koji su išli iza nje nakesio se kao starim prijateljima, ali njima to ništa nije značilo. Stigavši do pješačkog prijelaza, stao je, pogledao lijevo-desno, pa otklipsao preko njega.

S druge strane bio je kiosk. Neki je čovjek prevrtao tiskovine na pultu. Iz osvijetljene ga je unutrašnjosti gledala prodavačica. Podigavši pogled, opazila je njega kako stoji i promatra je, cerekajući se. Htjedne ga otjerati jednim srditim pogledom, ali pogledavši ga pažljivije, svrne pogled natrag na čovjeka za pultom. Sveudilj zureći u nju, on se stane bezglasno smijati, samo su mu se prsa tresuckala. A onda onaj čovjek izabere neke novine i izvadi novčanik da plati. On pođe dalje. Prošao je između kafića s terasom.

Sa zanimanjem je prešao pogledom preko mladeži koja se ondje okupljala; mladi su mu uzvraćali osmijeh. I na terasi susjednog kafića skenirao je klijentelu. Tu je bilo sredovječnih ljudi, okviri stolova i stolaca bili su od pristojno pocinčanih cijevi. Neki su ga pogledi popratili, ali on svoj nije zadržao ni na kome. U produžetku je bio još jedan kafić i pred njim je stao. Na terasi nije bilo nikoga, a na visokom stolcu za šankom, u svjetlucavoj nutrini iz koje je dopiralo pulsiranje neke cajke, sjedio je mladić nagnut nad šank iza kojega je nešto brisala dugokosa blajhana plavuša. Podižući nogu više nego inače, tek toliko da bi mogao stati na prag, on uđe.

– Jebem ti kavanu! – vikne gromko s vrata, pa se nasmije grohotom.

Dvoje mladih okrene glave prema njemu. Gledali su ga sa zanimanjem kako im prilazi.

– Konjak? – upita ga ona.

– Kako znaš !? – odvrati on, pa se stane sipljivo smijati: – Kako zna, ha-ha-ha?

I momak se smijao s njim.

Djevojka, sveudilj ozbiljna, istisne u čašu dozu iz jedne u nizu naopako postavljenih boca iznad šanka, štipaljkom ubaci u nju dvije kocke leda pa je metne pred njega izgovorivši:

– Izvolite!

– Jako dobra cura! Jako dobra i pristojna, ha-ha-ha!

Momak se i dalje smijao zajedno s njim, a ona se, onako ozbiljna, požurila u skladište.

Zabacio je glavu s čašom na ustima. Kad ju je vratio na šank, u njoj je ostao samo led. Potom pogleda zvučnik pod stropom iz kojega je treštalo, pa reče: – Jebemti, kada sam ja bio u tvojim godina, ja sam ovo slušao u Kragujevcu! Pješadija!

Momku to ništa nije značilo.

– Zove mene jednog dana major Vasiljković. Brčine potkresane po PS-u, prav, nasmijan – ma Lepi Cane! A zmijaaaa! Gleda te k'o kobra i samo čeka pogrešan pokret. Kaže on meni: "Slušaj bre ...". Zapravo, nije rekao "bre", rekao je: "Slušaj, je l' bi to malo onako?" A ja: "Bi, druže majore!" I tako sam ja počeo malo onako. Najbolje je bilo kada sam onom Japancu ženu. Ha-ha-ha!

Momak zahihota zajedno s njim.

– Dođem u banku, nema problema za kredit! Daj malome dva, i mali prođe. Vozili ste prebrzo, sretan put, druže! I svuda sam vozio! Najviše u Njemačku. A to što se priča da sam ja ovo i ono, ništa to nije istina! Ja nikome nisam zla nanio! Nisam, pokojne mi žene!

Mladiću se prestalo sviđati.

Opazivši to, on promrmlja nešto sebi u bradu, pa iz džepa izvadi zgužvanu novčanicu, izravna je na šanku kao da time utjeruje neku pravdu, pa se okrene i kao da momka nema, niti ga je ikada bilo, izađe iz kafe bara.

U susjedstvu je svjetlucao još jedan kafić. Na terasi s namještajem od trstike nije bilo nikoga. Interijer je bio prigušenih tonova, nešto je tiho sviruckalo i neki se čovjek bio pogurio nad novinama raširivši ih u rukama tako da mu desni lakat počiva na šanku za kojim sjedi. S druge strane nešto je rezuckao konobar, momak u tridesetima.

– Konjak! – vikne mu on s vrata.

– Konjak, stiže! – odgovori momak i hitro dohvati čašu iz bloka naopako naslaganih na sudoperu.

On strusi posluženo piće pa se okrene čitatelju koji ničim nije pokazivao da ga primjećuje: – A čitaš ti, čitaš?

Čovjek podigne pogled. On mu se smjesta nakesi. Čovjek uzvrati osmijeh pa vrati pogled natrag.

– Znaš li ti koliko sam ja knjiga u životu pročitao? – upitao ga zamalo zabivši nos u prijelom novina.

– Koliko? – upita čovjek ne podižući pogled.

– Što misliš?

– A što ja znam?! Možda sto!

– Jednu! – reče i nasmije se grohotom.

I smijao se previjajući se i cupkajući na mjestu. Konobar ga je gledao s poštovanjem i suzdržljivim smiješkom. I čovjek s novinama se osmjehne pa, spojivši na tren ruke, okrene stranicu.

– Jednu jedinu! Sve sam u životu probao pa sam htio probati i to. Što ti ljudi vide u tim knjigama?! Uzeo sam jednu tanku, da ne patim puno. Onako sva crna izgledala je još tanja. Kako sam se zeznuo! Ništa tu ne razumiješ! Stalno nešto je, ali onda opet nije i nisam se dao, ne, nego sam čitao i pročitao je do kraja! I znaš ti što je na kraju pisalo?

Ali, čovjeka su interesirale samo novine. On odmahne rukom pa posegne za novčanicama u džep. Među zgužvanima koje je izvukao pomno odabere jednu i blago je položi na stol.

– Dobro je! – promrmlja i krene prema vratima.

– Hvala lijepa! – dovikne konobar za njim.

Izašavši, pođe dalje. Zgradi je došao kraj i počinjalo je parkiralište. Trebalo je biti omeđeno zelenom površinom na kojoj rastu mirte, ali nisu se primile sve koje su bile posađene, a za ove koje jesu kao da se nitko nije brinuo. Dobro bi došlo i koje rasvjetno tijelo više.

Odnekud se iza njega stvore dvojica u crnom. Uhvate ga za podlaktice i on se nađe uključen u njihov hod. Izgledali su kao ozbiljni obiteljski ljudi. Sada su mu koraci bili izduženiji, šljapkanje mu je postalo rjeđe i glasnije. Vodili su ga na parkiralište, prema glomaznom terencu čija se crnina presijavala. Kako su mu se približavali, on se sve ciničnije osmjehivao. Da ga je onaj čitatelj novina htio saslušati, saznao bi da je na kraju one jedne jedine knjige koju je u životu pročitao stajalo: "Činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti."