Sezonsko književno voće

Lanjska senzacija, dobitnik VBZ-ove i Večernjakove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, Hrvoje Šalković (1973) nije časio časa. Nakon nekoliko slabo primijećenih knjiga, sa zamamnih 100.000 kuna nagrađena "Pravi se da ovo nisi vidio" ispalila je svog autora u orbitu među književne zvijezde.

Naglo stečenu slavu trebalo je pametno iskoristiti kako Šalkovićev Kairos ne bi zauvijek odmaglio sa svojim srećonosnim čuperkom. Eto stoga, za nepunu godinu dana, nove Šalkovićeve knjige. Izdavač, opet VBZ (gl. ur. N. Rizvanović, ur. E. Jahić), računajući na čitateljsko pamćenje, i "Zeca na mjesecu" tiska u velikoj nakladi, oprema ga fotografijom zvjezdanog autora na koricama sprijeda i straga, i po popularnoj ga cijeni danas odašilje na kiosk-tržište.

Kako će se "Zec..." nositi s teretom slave prethodnoga romana? Autor se ponajprije odlučio na drukčiji rukopis. Umjesto svježe, dinamične, otkačene putopisne bajke o jurnjavi svog pikarskog junaka kerouakovskih korijena za lijepim i dobrim diljem svijeta, odlučio se ispisati mahom dijalošku "stvarnosnu" priču o Zagrebu s prepoznatljivomedijsko-estradno-političkom urbanom topografijom.

I s koječim drugim: umjetničkom snobovštinom, blaziranim džetseterima sa špice, piscem u nastajanju (pa imamo i "roman u romanu"), neuništivošću muške klape, bijegom od građanskih konvencija (osobito od braka), odlaskom u neizvjesnost i nesigurnost stranoga svijeta da bi se našla "šira slika" od zavičajne, provincijalne, malograđanske...

Neodoljiva energija kojom je prštao prethodni roman, ustuknula je u "Zecu na mjesecu" pred klišejiziranim, stilski i misaono ispražnjenim obrascima. No, ostajući na površini i stereotipu, Šalković je ipak (premda mjestimice otkriva da su mu pretenzije bile ozbiljnije) napisao zabavno, neopterećujuće štivo. Uostalom, ni Viewegh nije mnogo dublji pa smo ga popušili kao svjetsku facu. A i ljeto je: Šalković nudi prikladno sezonsko (književno) voće.