Samozatajni zagrebački redatelj Miroslav Sikavica, kojeg šira javnost zna kao autora dokumentarnog filma “Oblak” o pokojnom Luki Ritzu, ovih dana proživljava jednu od najjepših filmskih priča: njegov film “Zvir” u produkciji Propeler filma uvršten je u selekciju Quinzaine des réalisateurs, paralelni program filmskog festivala u Cannesu, u kojem svoje radove predstavljaju neki od najuglednijih filmaša svijeta.
Četrnaestominutni “Zvir” govori o bespravnoj gradnji apartmanskih naselja na Jadranu: u njemu se jedan lakomisleno prihvaćen posao pretvara u komplikaciju za bagerista iz dalmatinskog zaleđa, koji, kako bi zadržao očinski autoritet, pokušava sakriti neugodne prizore od vlastitog sina.
- Proučavajući fenomen divlje gradnje shvatio sam da je svaki deseti Hrvat gradio bez dozvole. Kad su se ti objekti 2000. godine počeli rušiti, prljavi posao često su radili građevinari iz drugih gradova, jer su se lokalni bageristi bojali odmazde. O tome govorim kroz naoko jednostavnu priču o odnosu oca i sina iz patrijarhalne sredine, od kojih jednoga socijalne prilike čine očajnim i lakomim, a drugoga vlastita manguparija čini svjedokom i suučesnikom ljudske drame - objašnjava Sikavica. U pokušaju da se realizmom približi dokumentarnoj formi, iako se radi o igranom filmu, redatelj je otpočetka želio autentične, amaterske glumce koji dolaze iz sredine o kojoj je želio pripovijedati. Posao njihova pronalaska pokazao se mnogo težim nego što je očekivao.
- U filmu sam želio dječje oči, jer stvari koje se nama odraslima čine normalnima iz dječje perspektive nisu tako normale. Prošao sam gotovo sve škole od Knina do Imotskog dok nisam odabrao mladog Marka Bana. Potraga za njegovim ćaćom kojeg igra Ivan Smoljo išla je teže. U toj sredini ne postoji dramsko učilište, vrlo je malo pučkih kazališta u kojima sam mogao pronaći amaterske glumce. Radio sam audicije, razgovarao s ljudima, zaustavljao se u brojnim kafićima... Shvatio sam da mentalitetu vlaškog muškarca ne imponira biti glumac, dok su žene, s druge strane, bila iznimno zainteresirane za priliku da budu u filmu - kaže Sikavica.
Ironično, jedina ženska uloga u kraćenju je izbačena iz filma, iako su mnogi smatrali da je njen dio jako dobar. Sikavica tu odluku uspoređuje sa šahovskom, kada teška srca moraš žrtvovati kralja da bi sačuvao kraljicu.
- Uvrštavanje u Quinzaine potvrda je da smo dobro odlučili. Svi znaju da sam iznimno samokritičan autor. Čini mi se da je “Zvir” dosad najbliže filmu iza kojeg mogu ponosno stati - objašnjava naš sugovornik. Radi se o redatelju koji godinama promišlja svoje projekte, zbog čega relativno rijetko predstavi novi film.
- Znam da mnogi gledaju Cannes kao priliku da promoviraju svoj novi projekt, ali meni to samo stvara pritisak. Ne želim nabrzinu izmišljati nešto novo. Puno mi je važnije biti temeljit i njegovati svoj autorski integritet - poantira Miroslav Sikavica.