Nikada do sada nisu se sučelile skulpture dvojice velikih kipara, otaca neoklasicizma i suvremenika, jednog s juga, drugog sa sjevera Europe – talijanskog umjetnika Antonija Canove (1757. – 1822.) i danskog Bertela Thorvaldsena (1770. – 1844.). Izložba je otvorena u Talijanskoj galeriji, na Trgu Scala u Milanu, palači sjedištu banke (Banca Commerciale Italiana) koja je pretvorena u izložbeni prostor, odnosno u muzejsko sjedište banke Intesa Sanpaolo. U toj golemoj palači s početka 20. stoljeća ostavljeni su neki bankarski šalteri iz toga vremena. Izloženo je više od 160 djela koja će se moći razgledati do 15. ožujka, a izlošci dvojice kipara rivala stigli su iz cijeloga svijeta (Muzej Thorvaldsen u Kopenhagenu, muzej Ermitaž u Sankt Peterburgu, Biblioteca Apostolica Vaticana, Gallerie degli Uffizi u Firenci, J. Paul Getty Museum iz Los Angelesa, muzej Prado iz Madrida, Pinacoteca di Brera u Milanu, Pinacoteca della Veneranda Biblioteca Ambrosiana u Milano, Metropolitan Museum u New Yorku, Gallerie Nazionali di Arte Antica u Rimu, Gallerie dell’Accademia u Veneciji, iz privatnih kolekcija itd.). Događaj je to koji ljubitelji umjetnosti neće propustiti.
Idealizirani povijesni likovi
Kustosi izložbe su Stefano Grandesso i Fernando Mazzocca. Thorvaldsen je dobio stipendiju, odnosno neku vrstu ondašnjeg Erasmusa, da dođe u Rim usavršavati svoje kiparstvo, a Canova, rođen u malom mjestu Possagno u regiji Veneto, također je bio u Rimu. Canova je došao u Rim 1781., a Thorvaldsen je u Vječni Grad stigao 1797. i tu ostao 40 godina. Obojica su, gotovo izazivajući se međusobno, klesali iste likove iz klasične mitologije, kao što su Amor i Psiha ili Venera itd., a posjetitelje odmah na ulazu, premda je riječ o osmoj sekciji od 17, na koliko je podijeljen izložbeni prostor, “zabljesnu” njihove dvije skulpture “Tri gracije” (boginje ljupkosti, ljepote, šarma, plodnosti, zadovoljstva... odnosno harite u grčkoj mitologiji, a gracije u latinskoj). Tri gole žene slikali su i Raffaello, Botticelli, Rubens..., a Canova i Thorvaldsen “oživili” su ih u mramoru. Canovine “Tri gracije” u Milano su stigle iz Ermitaža u Sankt Peterburgu, a Thorvaldsenove iz Kopenhagena. Canovine tri djevojke, klesao ih je između 1813. i 1816., su senzualnije, dok su Thorvaldsenove (klesao ih je između 1820. i 1823.) međusobno udaljenije i manje seksepilne. Canovin mramor sjaji, a Thorvaldsenov je grub. Skulpture su, svaka na svoji način, inkarnacija vječnih čovjekovih tema i dilema kao što je prolazna mladost, zapanjenost ljepotom, ljubavno razočarenje... Djela obojice kipara bila su hvaljena u njihovo doba. Obojica su bili nadahnuta klasičnom mediteranskom stoljetnom umjetnošću, ali su gledali u budućnost. Možda je Thorvaldsen bio vezaniji za klasiku, odnosno tradicionalniji, dok je Canova uveo inovacije u tehnici. U statuama su izražavali i vlastitu poetičnost. Upravo su njihove dvije skulpture “Tri gracije” izraz njihova osjećaja, viđenja, ideala... Bili su u stanju pretvoriti ideju u skulpturu i zbog toga su postali popularni u cijelom svijetu.
Canova je bio najvažniji kipar između 18. i 19. stoljeća, njegova su djela željeli imati od papa do Napoleona, engleskih kraljeva i ruskih careva. Mitologiju je pretvorio u kiparsko remek-djelo. Pronašao je ravnotežu između idealizirane klasične skulpture i prirode. Lica koja je klesao Canova ne predstavljaju stvarne osobe, već imaju idealiziran izgled. Primjerice, Napoleona je isklesao kao boga Marsa mirotvorca. A tako je radio i Thorvaldsen. Njegovo poprsje Napoleona izgleda kao da je riječ o nekom rimskom caru, s orlom na dnu, simbolom moći i snage, kako su ih oslikavali stari Rimljani.
Za Canovina poprsja vestalki kažu da su to njegova najzrelija djela. Isklesao je tri vestalke i one su sada prvi put zajedno na istom mjestu. Postavljene su tako da izgleda kao da vode dijalog. Jedna vestalka dolazi iz milanske galerije suvremene umjetnosti (GAM), druga iz Lisabona iz fundacije Calouste Gulbenkian, a treća iz Los Angelesa, iz muzeja J. Paul Getty Museum. Na izložbi se mogu vidjeti ne samo usporedbe između Canove i Thorvaldsena, već i između istog lika koji je jedan umjetnik isklesao u više primjeraka. I ne samo to, već se mogu usporediti djela dvojice umjetnika s klasičnim skulpturama kojima su se nadahnuli. Canova je na neki način bio revolucionarni umjetnik jer je svojim djelima prevladao klasične forme. Thorvaldsen je proučavao djela svog rivala i došao na ideju o skromnijem izražavanju klasika, čime je otvorio i novu epohu nordijske umjetnosti.
– Canova je nametnuo stil sjajne skulpture koji je stigao sve do Wildta: Adolfo Wildt rođen je u Milanu 1868., gdje je i umro 1931., a bio je kipar, slikar i izrađivao je medalje te je bio u prvoj skupini talijanskih akademika koje je imenovao Mussolini u ožujku 1929. – dok je za Thorvaldsena skulptura bila prije svega shvaćanje ideje, linija mišljenja koja je postala temelj mnogim umjetnicima, kao što je bio Adolf von Hildebrand, njemački kipar i pisac rođen 1847., a umro 1921. – kaže kustos izložbe Stefano Grandesso.
Državnička zaduženja
Obojica su dominirala Rimom tih godina. Utemeljili su prave kulturne manufakture. Imali su najbolji mramor, odlične savjetnike, pravu mrežu sljedbenika i mecena koji su pratili svaku njihovu novu ideju. Canova je postavio neku vrstu galerije u kojoj je izlagao modele gipsanih kipova koje je onda klesao u mramoru za naručitelje. Thorvaldsen je na sličan način nalazio naručitelje. Na tom rivalstvu nastala je moderna skulptura. Među njihovim obožavateljima nisu bili samo političari. Canova je bio vezan s Napoleonom, primjerice, a onda je bio zadužen i da iz Francuske vrati djela koja je Napoleon oteo iz Italije.
“Nisu svi Francuzi lopovi, ali Bonaparte jest”, govorilo se tih godina u Italiji. Napoleon je u Europi i Africi pokrenuo najveće povijesno preseljenje umjetnina prema Francuskoj. U razdoblju od 1792. do 1815. iz Italije, Nizozemske, Egipta, Prusije, Španjolske, Austrije... Napoleon je u Francusku prebacio znatan broj umjetnina, a između 1815. i 1816. počelo je njihovo vraćanje. Za taj povratni put talijanskih umjetnina bio je tada zadužen Canova. Zanimljivo je da nije osobno mogao vidjeti taj povratak jer se nalazio u Londonu kamo je otišao zahvaliti engleskom kraljevstvu na pomoći Papinskoj Državi u operaciji vraćanja umjetnina. Put iz Londona u Rim Canovi je platio engleski kralj Đuro IV. Britanski vladari od Canove su zatražili da restaurira starogrčke skulpture koje su uzeli u Ateni. No Canova je odgovorio da ne želi ni dirnuti te skulpture, a kamoli obrađivati ih kiparskim alatom.
I Thorvaldsen i Canova bili su traženi i na dvorovima. Imali su i državnička zaduženja. Njihove skulpture pokazuju ljepotu čovjeka, njegovu savršenost, a ne brutalnost. Canova je govorio kako je nestrpljiv da vidi kako će njegovo djelo djelovati na dušu gledatelja. Nije to govorio zbog taštine, već zbog želje da vidi prihvaćanje onog što je smatrao najvažnijom zadaćom umjetnosti, a to je stvaranje ljepote koja nudi emocionalne trenutke i utjehu ljudima. Umjetnost treba osvijetliti univerzalne vrijednosti života. Ljepota je svetost umjetnosti. Canova i Thorvaldsen su kipari te svetosti.
Banka Intesa Sanpaolo koja je omogućila tu izložbu još je 1989. pokrenula projekt kulture. Ima galerije u Milanu, Napulju i Vicenzi, a uskoro će muzejski prostor otvoriti i u Torinu. Može li se u jednom danu otići, primjerice, iz Rima u Milano vidjeti izložbu Canova-Thorvaldsen? Može, jer superbrzim vlakom (obilježena je 10. godišnjica uspostave superbrzih vlakova koji voze 300 km na sat, a sada postoji i privatna kompanija superbrzih vlakova) 600 kilometara prođe se za tri sata (uz stajanja u Firenci i Bologni). I dobije se spoj tehnologije i kulture.