Koliko poetičnije zvuči kada se umjesto fotografija kaže svjetlopis. Fotografija doista jest uhvaćeno svjetlo, a u današnje doba modernih tehnologija, koje se možda i najjasnije ogledaju u hiperprodukciji fotografija svih vrsta, kada je gotovo nemoguće pronaći čovjeka koji svakodnevno ne snimi barem desetak fotografija, sve je manje onih istinskih kreativaca koji doista znaju “uhvatiti” svjetlo. A negdje na samom vrhu te liste odabranih imena stoji i ono Stanka Abadžića, rođenog Vukovarca kojem je život zauvijek obilježio njegov petnaesti rođendan. Tada mu je, naime, otac poklonio prvi fotoaparat, a od tada sve do danas on ga nije ispustio iz ruku. A Stanko će velikom izložbom u Laubi – Kući za ljude i umjetnost, koja se otvara 15. lipnja, proslaviti sedamdeseti rođendan. Život je to posvećen fotografiji ili, vrlo precizno, crno-bijeloj fotografiji, onoj koja nastaje na filmu, koja se razvija u tamnoj komori, onoj koja doista “lovi” trenutak života, bez lažiranja i fotošopiranih ispravaka. A baš zbog apsolutne posvećenosti crno-bijeloj fotografiji upravo njega mnogi vide i kao jedinog pravog nasljednika legendarnog Toše Dapca.
– Crno-bijela fotografija moj je izričaj već više od dvadeset godina, u njoj se najbolje mogu izraziti, u njoj najjasnije pokazujem svoj vlastiti autorski rukopis – kaže Stanko te objašnjava kako svi mi svijet doživljavamo u boji, a takvim ga i sanjamo. Zato za njega snimati crno-bijele fotografije znači “prevoditi” boje u crno-bijelu, što, kaže, nije uvijek lako, jer autor unaprijed mora znati kako će određeni elementi kompozicije izgledati u crno-bijeloj tehnici. A kada poteče razgovor o fotografijama, o svim slavnim majstorima koji su bili prije njega, i tada će Stanko reći da je njegovo autorstvo poput života samog.
– Može se staviti znak jednakosti između mog života i fotografije. Posvećenost fotografiji i fokusiranost na nju omogućila mi je da već dvadesetak godina živim od fotografije. Želja mi je da tako ostane do kraja života, dok me noge nose, dok me moj 20-godišnji Pentax služi, dok mi inspiracija ne presuši... – kaže Stanko. Red je stoga, uz čestitku s puno najboljih želja za rođendan, malo zaviriti u taj fascinantan život.
Iza nas su dvije baš gadne, pandemijske godine. Tu smo kod plakata za prošlu izložbu u Laubi, koja je održana u svibnju 2021., što znači da ni tijekom pandemije niste stali, da ste snimali, izlagali... No kako ste zapravo proveli te crne godine korone?
Bez prestanka sam radio. Prihvatio sam pandemiju i sve što nam je ona donijela, koliko sam morao. Cijepljenje je bilo uvjet da se putuje pa sam se cijepio. I dalje sam vodio radionice, putovao u Poljsku i, nasreću, sve je prošlo dobro. Radio sam možda i više nego prije jer nisam mogao podnijeti tu atmosferu koja se stvorila oko pandemije. Radio sam da bih anulirao svu tu negativnu energiju, snažno sam osjećao da samo tako mogu pobjeći od toga. Rad je za mene uvijek najbolje rješenje, najbolji izlaz iz kriza, rad i samo rad.
Kako na jednog fotografa, dakle posvećenog promatrača, utječu sva ta silna lica pod maskama kojima ste bili okruženi?
To je bilo zastrašujuće. Činilo mi se na trenutke kao da sam okružen automatima, a ne ljudima. Od maske čini se da je lice “zapečeno”, ne vide se emocije, ne vidite smije li se čovjek ili smiješi, što radi... Da je dulje potrajalo, ne bi se moglo izdržati. Mi smo ljudi socijalna bića, trebamo komunikaciju. Ja sam zaista promatrač, volim promatrati ljude, u tramvaju, u kojem sam svaki dan, na ulici, u kafiću... Uvijek analiziram lica. A maske su nas sve pretvorile u anonimuse. Život s anonimusima, tako sam ja vidio život s ljudima u maskama.
Što je to značilo za naš svakodnevni život?
Bilo je poražavajuće. Ljudi jednostavno u svojim životima trebaju komunikaciju, trebaju se izražavati i dokazivati u toj komunikaciji. Na kraju, trebaju pokazivati svoje emocije. Možda je i to najgore, svi smo bili puni straha, a sve smo te negativne emocije potisnuli u sebe. I onda još u svim vijestima broj novooboljelih, broj hospitaliziranih, broj ljudi na respiratorima, broj umrlih... Ubitačno! Tko to uopće može izdržati? I danas oko sebe vidim tragove tog silnog straha. I to ne samo na ljudima koji i danas nose maske.
Kako su se maske odrazile na vašu umjetnost? Ili, da budem sasvim direktna, kako ste unatoč maskama uspjeli pronaći nove modele za svoju novu knjigu posvećenu aktovima?
A ne, ne. To je tajna, koju ću sada otkriti. I ovu i prethodnu knjigu radio sam samo s jednim modelom. Cijela je knjiga zapravo knjiga fotografija aktova na kojima se nalazi samo jedna žena, iako to rijetki otkriju. Tako da sam ovaj put bio pošteđen traženja novih modela. Nas dvoje sada već neko vrijeme surađujemo, uspostavili smo jedinstveni kontakt koji znači da se na snimanju jako dobro razumijemo. Ona zna što može od mene očekivati na snimanju, ja znam što mogu očekivati od nje i to zaista jako olakšava sav posao na snimanju. Rekao bih čak da mi takva kreativna situacija olakšava prenošenje emocija. A fotografija koja nema emocije za mene nije fotografija. Posebno se to odnosi na fotografije aktova, jer skidanje je samo početak akta. Nakon toga treba sve ostalo nadograditi da bi se dobila estetika, da bi se izbjegla ona krivudava i tanka linija između kiča i estetike. Zato se aktu uvijek treba pristupiti s posebnim osjećajem mjere, pomno odrediti rekvizite koji će se koristi na svakoj fotografiji i pažljivo stvoriti atmosferu koja se želi postići. Meni je cilj da ženu na svakoj toj fotografiji tretiram kao subjekt, a ne kao objekt, jer previše takvih fotografija svaki dan vidimo svuda oko nas. Kad god krenemo u tu temu, čini mi se da su kritike o tome kako se danas iskorištava žensko tijelo nešto što stalno ponavljam, ali zaista je tako.
Da, žensko golo ili polugolo tijelo danas nam prodaje doslovce sve, “od igle do lokomotive”, od nove kave do autoguma?
Provezite se malo Zagrebom i toj listi neće biti kraja.
I ponekad su zapravo fotografije na kojima su žene odjevene ili poluodjevene mnogo vulgarnije od aktova, mnogo uvredljivije za žene?
Istina. Ja svakim svojim aktom slavim prirodnu ljepotu žene. Svaka je žena koju snimam za fotografiju našminkana onoliko koliko i u privatnom životu, ništa tu nije lažno ni lažirano, umjetno namješteno ili popravljano. Nema umjetnog svjetla, lažiranja bilo koje vrste, jer ambijenti su ti u kojima se žena mora osjećati ugodno.
Spomenuli ste prirodnu ljepotu žene. Što je čini kada se vas pita?
Prirodna ljepota žene ono je što danas gotovo više ne primjećujemo, ljepota koja je već pomalo zaboravljena. Tvrdim da je to pritisak kozmetičkih koncerna, koji diktiraju jedan posve drugi oblik ženske ljepote utemeljen na beskonačnoj konzumaciji njihovih kozmetičkih proizvoda. Kad se samo sjetim kako su se nekad djevojke umivale crvenom jabukom... a sada svaka žena na policama u kupaonici ima čudesa kojima zapravo prikriva svoju pravu ljepotu. Želim slaviti prirodnu ljepotu žene, a to znači da ni na jednom mojem snimanju nema stilista, vizažista, frizera... Tu smo samo ona, ja i fotoaparat, i zato me ne zanimaju profesionalni modeli, koji često neuspješno i shematski oponašaju neke “uzore” ljepote.
Kako uspijete postići da se žena osjeća ugodno pred vašim objektivom?
Najlakše ću to objasniti snimanjem fotografija koje su objavljene u mojoj prošloj knjizi aktova. Sve su te fotografije snimljene u Orebiću. Prije sam vidio tu Kapetanovu kuću, a kada su me doveli tamo i pokazali mi sve njene katove, doslovno nisam mogao vjerovati da takav ambijent još negdje postoji. To je kuća-muzej. I kada smo došli, žena koja mi je pozirala bila je doslovno izvan sebe, jurila je od jednog do drugog kata, i sama očarana atmosferom kuće, a ja sam vikao za njom: “Daj se smiri, idemo po redu”. Svaki kat i svaka soba nudili su drukčiju atmosferu, drukčije svjetlo, Sunčeve zrake koje su prodirale kroz škure, sobe okrenute izlasku Sunca i zori, terase... A čovjek nam je dao ključeve i dva dana smo radili u potpunom miru. To snimanje posebno pamtim jer nikada do tada nisam uspio snimiti toliko puno dobrih fotografija na samo jednoj lokaciji.
Možemo li upravo na tom primjeru objasniti kako zapravo “režirate” svoje fotografije? Kako unaprijed vidite potencijal nekog prostora, a zatim u njega smjestite određenu situaciju i u nju – ženu?
Prvo pronađem lokaciju. Smatram da je lokacija, tj. ambijent 50 posto dobre fotografije, a zatim dolazi pozadina, koja se vrlo često zapostavlja na fotografijama. Na aktu u središtu svega je golo žensko tijelo, ali zaista nije dovoljno da se žena jednostavno skine. Moraju postojati emocije, izričaj, neka priča koja se sluti iz tog prizora. Da bi se to postiglo, model uvijek mora sudjelovati, biti opušten. A gdje će biti više opušten nego u nekom krasnom ambijentu, na obali mora ili u moru... O svemu tome treba voditi računa kao i o nizu drugih detalja unutar slike. Akt je zaista najteža kategorija fotografija i uvijek osjećam najveću odgovornost kada snimam aktove. Sve ostalo puno je lakše.
Koliko vam se puta dogodilo da satima, ako ne i danima, čekate to neko željeno svjetlo koje vam treba da postignete prizor kakav ste zamislili?
Moram priznati da ponekad i ponavljam fotografije jer nisam zadovoljan svjetlom. Evo, u ovoj najnovijoj knjizi su i aktovi koje smo snimali u Nizozemskoj. Nigdje drugdje nisam vidio ni osjetio takav beskraj prostora kao na njihovim plažama. To je toliko elementarno i čisto da me doslovno fasciniralo. Tamo imate nebo, more, crtu koja ih razdvaja i taj pijesak na obali. A tek nekoliko koraka dalje počinju dine. Uživali smo snimajući tamo.
No ne znači li to da ste zapravo snimali na javnim plažama, dakle u javnom prostoru. Kakve su reakcije ljudi koji slučajno naiđu dok radite?
Na sreću nije bilo puno ljudi, tek kupači negdje u daljini. Iz svega što sam do sada doživio na svim svojim snimanjima shvatio sam da, ako ste pozitivni prema ljudima i ako oni vide da radite nešto kreativno, problema neće biti. Npr. u Španjolskoj sam doživio da je osoba prošla kroz vrata i sasvim slučajno ušla u moj kadar. I taj se čovjek meni ispričavao, a trebao sam se ja njemu. Kod takvih snimanja uvijek je važno da se slijede neke zakonitosti prostora u kojem se nalazim; primjerice snimam kada je sijesta, biram vrijeme kada u nekim prostorima ima najmanje ljudi.
Morate li u nekim zemljama nabaviti posebne dozvole za snimanje?
Mrzim takvu birokratizaciju svog posla i imam negativan stav prema bilo kakvim dozvolama. Prije ću uništiti fotografiju, ako baš moram, nego što ću tražiti dozvolu. A brišem fotografije samo ako su jako ljuti na mene.
Uskoro otvarate veliku izložbu aktova u Laubi, a kada smo dogovarali ovaj razgovor, rekli ste mi da ni sami još niste vidjeli svoje aktove predstavljene na takav način.
Bit će izloženo 40 fotografija velikog formata, metar puta metar i pol. Laubu doživljavam kao velikog prijatelja, u njihovoj sam zbirci, i gospodin Kličko (Tomislav Kličko, vlasnik Laube, op. a.) sam mi je rekao: “Za sedamdeseti rođendan moramo pripremiti nešto veće!” I tako smo dogovorili velike formate, koji će biti izloženi u velikom prostoru. Mislim da će konačan dojam kada ih se postavi u tom prostoru biti fascinantan, a sve su to aktovi snimljeni u posljednje tri ili četiri godine, kod nas i u inozemstvu.
Hoćemo li u publici prepoznati vašu muzu?
Teško pitanje. Moja je obveza da krijem njezin identitet, jer smo tako i dogovorili suradnju. Ni na jednoj fotografiji ne vidi se njezino lice, tako da ćete eventualno moći pogađati. No takav pristup, a nužan je zbog posla, znači da je mnogo teže složiti ovakvu izložbu, jer kada ne smijete pokazati lice modela, tada treba posebno paziti kako postići da fotografije budu različite.
I kao da nam pandemija nije dovoljno zagorčala život, ove nas je godine zatekao i krvavi rat na tlu Europe. Vi imate posebnu poveznicu ne samo s onim što ste prošli u Domovinskom ratu nego i s Ukrajinom. Naime, jedan od gradova koje ste “portretirali” i kojima ste posvetili monografiju je i ukrajinska Odesa, a na naslovnici te knjige je mornar koji grli svoju dragu. Iz današnje perspektive čini se kao fotografija ratnika koji odlazi ili se vraća iz rata...
Teško mi je gledati taj rat i sve te strašne slike, sva ta razaranja. Bio sam u Odesi 2010. godine, snimao taj grad, upoznao njegove stanovnike i bilo mi je sjajno. I danas tamo imam prijatelje. Nisam mogao ni sanjati da će se tom mojem gradu i tim mojim prijateljima dogoditi rat. Sam sam prošao tu golgotu i sadašnje osjećaje gotovo ne mogu ni objasniti. Mislim na te ljude, na taj grad... Svaki dan.
Ti prijatelji iz Odese su i Ukrajinci i Rusi?
Da, i zato je to još toliko teže. I zato moram biti neutralan, jer mi je nezamislivo bilo što drugo.
A prizora koje ste tada snimali, mnogo toga što sadrže fotografije uvrštene u knjigu o Odesi, više nema?
Ne mogu to ni zamisliti. Taj grad tada je bio toliko spontan, toliko autentičan. Odesa je na neki način ostala po strani od svih globalizacijskih procesa koji su se tada događali u Ukrajini, ostala je svoja. Imao sam osjećaj da tamo zgrade umiru prirodnom smrću. To, naravno, nije dobro za ljude koji žive tamo, ali za mene, koji sam snimao njihov grad, bilo je savršeno. Činilo mi se da svaka fasada koju sam gledao kroz objektiv svojeg fotoaparata na sebi nosi ispisane slojeve povijesti. Bio sam fasciniran tim gradom, uvijek govorio da se želim vratiti tamo, kako ga moram snimati ponovno. No mislim da to više nije moguće. Čini mi se da ono što tek dolazi ne ostavlja previše nade.
Da, svi se toga bojimo. No gledajući te nove slike koje svakodnevno dolaze iz Ukrajine, samo mi se nameće pitanje o tome jeste li ikada razmišljali o poslu ratnog reportera, o ratnim fotografijama?
Ne! Ja slavim ljepotu življenja. Daleko sam od ratova. Moram reći da se divim ljudima koji su spremni otići u ratna područja i tamo snimati. No to je protiv mog bića. Ne bih izdržao rat ni jedan jedini dan, bilo koji rat, u bilo kojoj zemlji. To je protiv mog bića i ja takve prizore ne mogu snimati. Rat traži specijalne ljude koji to osjećaju kao svoj poziv, životnu zadaću, one koji su spremni za to žrtvovati i život. Vidite i sami koliko novinara gine u ratovima.
Kada već razgovaramo o razorenim gradovima, moram pitati kako vam izgleda Zagreb nakon potresa, jer i to je grad kojem ste posvetili neke od svojih najljepših fotografija?
Zagreb zaista izgleda tužno. I to ne samo zbog potresa. Nedavno sam bio u jednom malom gradu u Nizozemskoj i nisam mogao vjerovati da nema ni jednog jedinog grafita išaranog na fasadi. Kada sam shvatio da ih nema, počeo sam ih tražiti i, vjerujte mi, nakon potrage po cijelom gradu, nisam našao nijednog. I ne znam odgovor na pitanje kako je to moguće. Grad im je toliko lijep i čist, doima se kao neka uglancana razglednica koja na trenutke djeluje čak i pomalo dosadno. A pogledajte naš Zagreb! Nema nijedne zgrade bez grafita, šara se i po novim fasadama u gradu, u kojem je većina fasada toliko ruinirana... Grad je potpuno zapušten i nije baš za sve potres kriv, iako je on, naravno, dodatno otežao situaciju. I svi to znaju, samo što su neki to i spremni reći, a neki ne.
Vratimo se onda još jednoj ljepoti življenja. Ovdje na stolu su i boce vina s vašim aktovima na etiketama. Priznajem da još nikada nigdje nisam vidjela takva vina i takve etikete. Kako su se vaše fotografije uopće našle na bocama?
Jako sam sretan zbog te suradnje, a zaista je do nje došlo sasvim slučajno. Na jednu moju izložbu aktova došao je Miroslav Kičić, dizajner koji surađuje s vinarijom Josić. To je vinarija iz istočne Slavonije, iz Baranje. Rekao mi je da već dugo želi spojiti vino i žene, ali da je tek u mojim aktovima, koji su toliko decentni, našao fotografije s kojima to i može napraviti. I sada je to realizirano: vrhunsko vino u ediciji od tisuću boca koje imaju etikete s mojim aktovima. I to je prvi put u Hrvatskoj da se na etiketama vina pojavljuju aktovi.
I sigurna sam da ove boce neće završiti na recikliranju?
Ne, one će se sigurno čuvati. Vino sam kušao i zaista je odlično. A rekao bih da je to sjajan spoj vina i umjetnosti, užitak za gledanje i za kušanje, za oko, ali i za grlo.
Kakvi su vam planovi za mjesece pred nama? Donosi li ljeto odmor ili neka nova snimanja?
Sada je sve fokusirano na izložbu u Laubi i priznajem da sam se zbog nje prilično umorio, baš kao i zbog nove knjige aktova. No krajem lipnja održat ću svoju tradicionalnu radionicu, vodim grupu ljudi u Berlin. Dva puta godišnje održavam takve radionice fotografiranja, a ovog ćemo ljeta snimati Berlin. Već imam pripremljene fotomonografije posvećene Berlinu i Lisabonu, ali one još čekaju neki svoj red za izdavanje, jer će se ove godine, u izdanju ArTresora, pojaviti knjiga posvećena Budimpešti. Ona bi trebala izaći do kraja godine. Nakon puta u Berlin zaista slijedi odmor i novo putovanje, vjerojatno u Grčku, u kojoj ću nastaviti snimati.
Nisam ni mislila da ćete besposleno ležati na plaži, a da će fotoaparat ostati kod kuće u Zagrebu.
Fascinira me grčka arhitektura. Već sam snimao na Mikonosu. Te njihove bijele zgrade u koje se sjajno mogu ukomponirati ženski aktovi. Ta me čistoća oduvijek fascinirala.