Tko bi pomislio da će najpoznatija drama Ranka Marinkovića “Glorija” poslužiti kao predložak za mjuzikl? I da će se još te vjerojatno dobitne kombinacije sjetiti susjedi iz Beograda? Pozorište na Terazijama mjuzikl, za koji je glazbu napisao poznati skladatelj Kornelije Kovač, premijerno će izvesti 25. srpnja u Budvi. Na postavljanje “Glorije” kao mjuzikla odlučili su se nakon velikog uspjeha svojeg mjuzikla “Maratonci trče počasni krug” koji se temelji na poznatom Šijanovu filmu.
Pozorište na Terazijama okupilo je veliku ekipu; Gloriju, tj. sestru Margaretu glumi Ivana Knežević, a Don Jere je Ivan Bosiljčić koji u Srbiji i Crnoj Gori ima mnogo poklonica. Redateljica je Iva Milošević, imena su to koja publici u Hrvatskoj malo znače.
Ali, Marinkovićevu dramu adaptirao je Jovan Ćirilov, prvo ime srpskog teatra, čovjek koji je za srbijanske medije izjavio kako je Marinkovića osobno poznavao. Naveo je i da je “Glorija” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu odigrana još 1956. godine te da je prva Glorija bila Olga Spiridonović. Nije zaboravio napomenuti i da je na praizvedbi “Glorije” u HNK Zagreb u naslovnoj ulozi bila Mira Stupica.
Marinkovićeva drama u glazbenom će jeziku biti ispričana kao melodrama, priča o jednoj nemogućoj ljubavi između časne sestre i svećenika. Marinkovića se doživljava kao jednog od klasika dramske baštine bivše Jugoslavije.
Zajamčen uspjeh
Autori su uvjereni da će “Glorija” u mjuzikl-izdanju biti veliki hit, a Kornelije Kovač, koji je ispisao na stotine notnih stranica, izjavio je da njegova glazba ovog puta nije ni rock, ni klasika, ni etno.
– To sam jednostavno ja – tvrdi ovaj proslavljeni glazbenik kada govori o svom novom djelu od kojega se također očekuje velik uspjeh.
A Kornelije Kovač jedan je od najpoznatijih skladatelja i pijanista koji je obilježio nekadašnju jugoslavensku scenu rock i pop glazbe. Ima akademsko glazbeno obrazovanje, djelovao je i u Indeksima, osnovao Korni grupu u kojoj su mu pjevači bili Dalibor Brun, Dado Topić, Zlatko Pejaković, čak i Zdravko Čolić za kojega je poslije napisao pjesme kao što su “Podlugovi”, “April u Beogradu”, “Jedna zima sa Kristinom”...
Autor je i pjesme “Trla baba lan”, ali i ozbiljnijih pjesama poput “Jedna žena”. Zanimljivo je da je bio i na Euroviziji s pjesmom “Moja generacija” iste godine kada je na tom natjecanju prvu nagradu osvojila ABBA s pjesmom “Waterloo”.
Nedavno je obnovio suradnju s Čolićem, djelovao je u Engleskoj i Španjolskoj. Piše glazbu za kazališne predstave i filmove, a piše i knjige koje se mogu nabaviti i u Zagrebu. Mjuzikl “Glorija” jedan mu je od većih projekata.
Hrvatski pisci hit u Srbiji
Osim Marinkovića, zanimljivo je i da je u Kotoru zagrebački redatelj i profesor na ADU Branko Brezovec nedavno potpisao režiju Krležine “Salome”. Očito su hrvatski pisci hit ovogodišnje srpsko-crnogorske ljetne kulturne ponude.
U hrvatskoj kazališnoj praksi upravo su se “Glorije” prihvaćali najpoznatiji i najbolji redatelji. Za naslovne su uloge svaki na svoj način birali glumice koje su imale snage za ulogu cirkuske artistice koja u crkvi glumi kip Majke Božje. Uloga je to u kojoj se prelamaju najrazličitije emocije, jer riječ je o junakinji koja se mora nositi s emocijama svih onih koji pred oltar polažu svoje najiskrenije i najintimnije molitve, ali i sa zabranjenom ljubavlju koja se rađa između nje i svećenika koji je osmislio cijeli plan kako kipom privući vjernike u crkvu.
Pravilo je bilo da se glumica upravo na Gloriji uzdiže ili pada, a česte su bile i usporedbe s (mnogi koji su to gledali kažu nanadmašnom) Mirom Stupicom. Kritika je superlativima častila Miru Furlan, a kazališni krugovi i danas pričaju kako je Ljubica Jović upravo zbog svoje izvrsne kazališne Glorije dobila televizijsku ulogu koja ju je zauvijek proslavila, onu zle Laure u seriji “U registraturi” za koju je scenarij pisao i seriju režirao Joakim Marušić, a glavnu mušku ulogu Ivice Kičmanovića tumačio Rade Šerbedžija.
Kako će proći mjuzikl Glorija, ostaje da vidimo, kao i što je uopće ostalo od Marinkovićeva najpoznatijeg djela. No, pjevana ili ne, predstava u Budvi velik je podsjetnik na kapitalno djelo hrvatske dramaturgije koje, na žalost, nemamo često prilike vidjeti na domaćoj sceni.