Smrt oca i odlazak sina u Ameriku dva su lica jedne medalje, okvir obiteljske drame. I jedno i drugo događa se glavnom junaku drame “Dobro je dok umiremo po redu” Ivora Martinića, jedne olujne noći kada je zbog poplave morao odgoditi svečano otvaranje svoga novog restorana. Tko je taj čovjek?
Tek jedan od brojnih sredovječnih muškarca koji s novom, mladom ženom, pokušavaju prevariti život i samoga sebe, biti bolji od svojih olinjalih prijatelja. Zapravo, gledatelj ne doznaje mnogo o njemu, a upravo je to matrica po kojoj stvara Martinić. U ovoj drami njega zanimaju odlasci: u smrt ili Ameriku, svejedno je. Odlasci su to koji simboliziraju ništavilo, ispraznost, izgubljenost.
Autor, naime, kroz malene slike života, kirurškom preciznošću pokazuje tko smo, kakvi smo i u kakvom društvu živimo – i ne manje važno: zašto nas taj život toliko boli, zašto se čini da se stvari događaju mimo naših očajničkih pokušaja da dohvatimo sreću.
Zato i rečenica (i naslov) “Dobro je dok umiremo po redu” koju na kraju izgovara napuštena žena, ona koja je izgubila muža, a sada gubi i sina, postaje pokazatelj da baš ništa više nije dobro u suvremenim obiteljima, da su one odraz raspada društva koje se gubi u rascjepu uvjerenja da svatko od nas mora u svakom trenutku svog života biti sretan i bespoštednosti koju pokazujemo prema drugima. Lakmus-papir tog ništavila je lik koji ne postoji na sceni – sin koji odlazi jer njegov je odlazak okidač svih emocija.
Kroz emocionalnu prazninu tog mladog čovjeka, koji roditelje tretira kao bankomate, a dugogodišnju djevojku kao neželjeni teret, na sceni je praznina suvremenog života, ljudi koji naoko imaju sve, a nemaju ništa. Martinić je ovom dramom, novom strogo intimnom pričom, na neki način zatvorio krug, te se ona može gledati i kao završni dio trilogije koju čine njegova dosadašnja djela: “Moj sin samo malo sporije hoda”, kojom je 2011. na sceni ZKM-a zasjao kao novo, važno ime hrvatskog dramskog pisma, i “Drama o Mirjani i onima oko nje”.
Po dramatizaciji Ivana Penovića ovu je dramu režirao Aleksandar Švabić. Odlučio se za apsolutni minimalizam. Na sceni Ane Savić Gecan tek su stol i stolice omotane folijom koja pokazuje vanjsku kataklizmu, uz suzdržane i tamne kostime Marte Žegure, odličan su posao obavili braća Sinkauz kao glazbeni suradnici te Petra Hrašćanec koja je bila suradnica za scenski pokret. Maro Martinović, Zoran Čubrilo i Kristijan Ugrina imaju male epizodne uloge prijatelja glavnog junaka, kroz njih on likuje nad novim restoranom, lijepom mladom ženom..., a njima su pića koja ulijevaju u sebe važnija od njega i njegovih uspjeha.
Istinsko srce ove drame kuca ritmom Pjera Meničanina, odličnog u ulozi čovjeka koji ne želi vidjeti svoje greške čak ni kada ga lupaju u glavi. A tu su i žene njegova života. Ulogu bivše i ostavljene glumi sjajna Doris Šarić Kukuljica, koja u trenucima najvećeg očaja uspijeva izmamiti smijeh iz publike. Sadašnju tumači Nataša Dangubić, suptilna i moćna kao trofejna žena, ali s mozgom, igrajući svakom gestom ženu koja ne želi biti predmet u vitrini muškog muzeja. Ženski glumački trokut zatvara Milica Manojlović, u ulozi djevojke koju je sin ostavio prije puta u Ameriku. Nema puno vremena na sceni, ali dovoljno da pokaže da je umjesto utjehe dobila tek šamar, spoznaju koliko je ljubav u takvoj obitelji istinski nemoguća.