– Da čujemo što ste napravili za izložbu u Laubi – pitamo Lovru Artukovića, uglednog hrvatskog slikara koji već 11 godina živi i radi u Berlinu ne napuštajući ni svoje zagrebačke prijatelje ni svoju zagrebačku adresu. Na naš “mudar” početak razgovora Lovro “mudro” odvraća:
– Ja sam slikar. Dakle napravio sam slike... No, šalim se... Za posljednjih sam šest godina naslikao tridesetak slika, a sada ih prvi put sve prikazujem na jednoj izložbi, u Laubi. Prijelomna je bila moja izložba iz 2008. u Klovićevim dvorima. A sada pokazujem ono što je nastalo poslije nje. Nešto je od tih slika završilo po stanovima kupaca, dio ih je u Laubi, a ima ih posve novih, “još mokrih” na izložbi – navodi autor čije je slikarstvo otprve poštovano, što je bilo nagrađeno inozemnim dijelom biografije i devetogodišnjom “profesurom” na ALU.
Pitamo ga je li 2008. bila prijelomna i za njegov slikarski izričaj, a Lovro odgovara:
– Je! Način slikanja se promijenio. Uporabom lazura slike su dobile novu dubinu. Lazurama, to jest tankim prozirnim slojevima slika dobiva kolorističku svježinu i dubinu. No nema tematskih promjena, tu su i dalje situacije koje inače slikam. Kako i sam naslov izložbe kaže, to su “Uprizorenja” ljudi koji dođu u moj studio, prijatelji i oni pozvani, oni koji se slučajno zateknu, a koje pitam hoće li pozirati – govori Artuković za Večernji list.
Na slici “Ari u trash kostimu” vidimo zanimljivo lice, a Lovro koji je pak sebe naslikao na slici “Sramežljivi kauboj” objašnjava:
– Posljednjih sam godina slikao svoju dobru prijateljicu Ari, Njemicu, plesačicu. U jednom je berlinskom kafiću s prijateljicom izvela mali plesni performans, a onda podijelila letke za svoju plesnu predstavu. Otišao sam nekoliko puta tamo, sve dok se nisam ohrabrio i pitao je bi li pozirala za moju sliku. Tako je nastala slika “Apolon i Marsija – trijumf novih medija nad slikarstvom”.Zanimao me taj krug malih kazališta, plesnih grupa i svih koji se pokušavaju održati na sceni i nešto napraviti – govori nam.
Pitamo ga drži li još vodu prastara ocjena da slika hiperrealistički. Artuković kaže da se može govoriti o fotorealizmu. Slike su prilično grubo slikane. Uprizorenje je prava riječ za njih. Artukovića predstavlja kustosica i povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač, koja vrlo fino tumači kako Lovrine slike posjeduju dimenziju nezavršenosti. Prisjećamo se kako je Oton Gliha govorio kako on nikad ne završava sliku. Napušta je. Artuković pak kaže:
– Događa se da si, kad si započeo sliku, bio jedna, a kad si je nastavio slikati, druga osoba... Ti se slojevi vide na slici. Postoji trenutak kad počneš slikati i prepoznaje se što će biti na slici, ali ona još zrači energijom kojom treba zračiti. U jednom trenutku ta bojom premazana površina počne živjeti, a što više radim na njoj, to više ona zrači i stalno se nadograđuje... – zaključuje. Odatle dakle taj dojam nezavršenosti koji bismo radije nazvali – otvorenošću. Za sve autorove, kritičarove i naše doživljaje koji nam se u Laubi nude do 12. listopada.
>> Serija ljudskih emocija na platnu Lovre Artukovića
>> Svi smo mi – i modeli i slikari – samo luzeriSvi smo mi – i modeli i slikari – samo luzeri