Hrvatski ćirilični Molitvenik na čast je hrvatskoj kulturi

Hrvatska je, navodno, prepuna hrvatskih domoljuba koji jako štuju hrvatsku povijest i hrvatsku tradiciju. Oni su spremni braniti hrvatske vrijednosti, i to po svaku cijenu. Posebno im je na cijeni hrvatski jezik, a onda valjda i hrvatska pismenost i hrvatsko pismo. Ti su domoljubi sigurno u svoje prebogate biblioteke koje imaju u svojim domovima bez obzira na njihovu veličinu već stavili Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine. Riječ je, dakako, o vrijednom bibliografskom izdanju koje su zajedno objavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Matica hrvatska. Prelijepi molitvenik tiskan je u Tiskari Zelina, cijena mu je 300 kuna, a objavljen je u samo 500 kopija. Glavna urednica izdanja i autorica komentara kojim je ovo izdanje popraćeno je Anica Nazor, a u uredništvu su redom uglednici hrvatske kulture poput Josipa Bratulića, Stjepana Damjanovića, Ivana Kosića, Dunje Seiter-Šverko i Ante Stamaća.

Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu. Zato jer je, kao što je to Anica Nazor napisala u komentaru, ćirilica bilo živo pismo na velikom dijelu hrvatskog prostora počevši od 11. do 13. stoljeća, i to od Istre do Dubrovnika. Akademkinja Nazor čak ističe da se tzv. poljička ćirilica (ćiriličko pismo s prostora Poljica, dakle onog i danas arkadijskog prostora između Splita i Omiša) među pojedincima zadržala do 20. stoljeća. Tako ističe primjer Matije Mandalić rođ. Gojsalić koja je još 1972. godine poljičkom ćirilicom ispisala tekst posvećen etnomuzikologu i skladatelju Stjepanu Stepanovu, a spominje da su se u Poljicima ćirilicom pisali nadaleko čuveni statuti, isprave, pisma, kupoprodajni ugovori, oporuke... Ćiriličko se pismo u poljičkim dokumentima tako naziva hrvatskim pismom. Stoga ne začuđuje da su se znanstvenici založili da se u povodu 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćiriličke knjige, spomenutog Molitvenika iz 1512. godine, taj molitvenik doista i otisne kako bi ga i vrli hrvatski domoljubi mogli staviti na svoje police rezervirane za lijepu baštinsku književnost.

Činjenica je da su od originalnog izdanja sačuvana samo tri primjerka i da se sva tri čuvaju izvan Hrvatske. No, susretljivošću uprava Francuske nacionalne knjižnice u Parizu te Američkog katoličkog sveučilišta iz Washingtona, omogućeno je da se s njihovih originalnih primjeraka priredi hrvatski faksimil koji će sasvim sigurno naći put do hrvatskih javnih knjižnica, ali i do onih privatnih biblioteka dičnih hrvatskih muževa koji nadasve vole hrvatsku tradiciju i tisućljetnu kulturu. A ta hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”. No, čak je i sam Rešetar priznao da je tu riječ o molitveniku koji je namijenjen dubrovačkim katolicima jer bi pravoslavci od njega zazirali zbog slovâ, i zbog jezika i zbog sadržaja. Stoga Hrvatski, a ne Srpski ćirilički Molitvenik iz 1512. hrvatskoj kulturi, a onda i hrvatskim domoljubima može služiti samo na čast.

>> Sreća da Andro Vlahušić nije prior samostana