U proteklih nekoliko mjeseci i tjedana neki u Hrvatskoj doživjeli su nekoliko pravih kulturnih šokova na glazbenoj sceni. Prvo je Billboardova top ljestvica “Croatia Songs” pokazala da se među 25 najslušanijih nalazi samo petina domaćih izvođača. U kolovozu ih je još i manje. Doduše, valja objasniti da se radi o popisu temeljenom na uspjehu na streaming-servisima i downloadima, u koji nije uključena prodaja nosača zvuka ili emitiranje pjesama na radijima i televizijama. No, s druge strane potpuno je jasno da je streaming postao glavni vid konzumiranja glazbe “preko telefona”, pa je jasno da se radi o važnim pokazateljima stanja nacije i njezina ukusa.
Zatim je službeni popis najprodavanijih albuma u Hrvatskoj pokazao da su nekoliko ljetnih tjedana na vrhu bili davni rani radovi Haustora, Idola i Riblje čorbe iz osamdesetih godina. Ukratko, ako nekome nije bilo jasno, sada jest: domaća publika obožava regionalna imena. Što ne treba čuditi, jer, kako je netko primijetio, nije čudno da srpske bendove vole u Hrvatskoj, kao što i hrvatske vole u Srbiji. Uz to, radilo se o vinilnim reizdanjima njihovih starih albuma, o kojima se i dosta pisalo po medijima.
No, nije se znalo je li “teža” dijagnoza što domaća publika po Billboardovoj metodologiji ne sluša domaću glazbu ili što najviše kupuje stare ploče, pored toliko dobre nove domaće glazbe? Ako je ovo uopće ikakav problem na slobodnom tržištu gdje svatko sluša i troši novac na ono što želi. Treba reći da naklade prodanih albuma kod nas prilično su male na tjednoj ili mjesečnoj bazi, nekoliko stotina, ili u najboljem slučaju nekoliko tisuća komada kroz čitavu godinu, da bi se radilo o pretežitoj pojavi.
No, s druge strane ipak se radi o jasnom trendu, a trend nostalgije i pogleda u prošlost uvijek je bio dominantan kod nas, i u kulturi i u politici, a pogotovo u glazbi. Naročito trend povratka u osamdesete, koje su zadnjih godina svim mogućim akcijama podsjećanja na novi val, tu dekadu opet zacementirale na glavnu poziciju imaginacije domaćeg medijskog i glazbenog prostora.
Dakako, svako pretjerano “pucanje” u jednu metu proizvodi dvojake efekte; s jedne strane mnogi nekritički smatraju da nakon tog zlatnog novovalnog doba ništa usporedive trajnosti ili važnosti nije snimljeno kod nas, dok drugi jednako nekritički negiraju prošle uspjehe i tvrde da su čisti proizvod nostalgije. Utješna okolnost je da se gotovo ista dijagnoza može pronaći i u svijetu, na tržištima Velike Britanije ili SAD-a, gdje također postoji “raspolovljenost” ukusa.
No, jedna je bitna razlika: dok kod nas govorimo o ideologijama i ukusima, u svijetu se ipak radi o velikom biznisu koji svake godine proizvede nekoliko novih pop i rock-zvijezda koje nakladama i domašajima ulaze na teren borbe sa starijim “vlastodršcima” i od kojih se scena pomlađuje, a glazbena industrija živi i zarađuje idućih godina. Te sreće kod nas nema, jer ma koliko bili popularna, novija imena – a tu komotno možemo ubrojiti sve iz zadnjih dvadesetak godina, koliko kod nas traje mladost i status “novoga” – prodajom ulaznica za koncerte ili albuma i pjesama teško se mogu približiti etabliranim izvođačima.
Dakako, tu je i ono što nazivamo alternativnom, manje komercijalnom scenom, čiji su umjetnički dometi jednako vrijedni kao i usporedive scene u svijetu, ali oni se niti ne takmiče za svjetla reflektora i velike pozornice, mada njihovi kolege po svijetu s jednako nekomercijalnom glazbom od svog rada mogu normalno, tj. puno bolje živjeti nego kod nas. Ali, činjenica je, i Haustor i Idoli i mnogi drugi početkom osamdesetih bili su alternativa, pa su uspjeli ući u mainstream i ostaviti duboki trag na čitavu scenu.
Neki davni albumi očito su jako dobro ostarjeli, a u ovim slučajevima bitno je što se zaista radi o kvalitetnim ostvarenjima koja doživljavaju logičan ponovni uspjeh na tržištu. Pored toga, imena poput ovih favoriti su nekoliko generacija publike. Uz dobru diskografsku podršku kvalitetnih vinilnih reizdanja mlađa publika možda prvi put kupuje te ploče, dok ovi stariji kupuju ponovo da imaju novi primjerak.
Naravno da veliki dio priče čini i nostalgija, ali tako je i svuda u svijetu: najveće naklade i danas često postižu imena iz šezdesetih i sedamdesetih, a i prodaji skupih koncertnih ulaznica i posjećenosti ne treba niti govoriti. Nije to sve bez razloga: početkom osamdesetih nastali su neki od najboljih rock-albuma ikada snimljenih kod nas, jer se tada mlađa novovalna rock-scena pokazala u punoj zrelosti, pa je uobičajeno da je nekadašnja ljuta alternativa danas prihvaćena kao “klasici”, jer to i jesu. Uostalom, postoji stara izreka koja kaže da “alternativa koja ne postane mainstream (glavna struja), nije dobra alternativa”.
Album Riblje čorbe “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju”, pak, nije bio među njihovim najcjenjenijim ostvarenjima, ali je bio jedini objavljen za zagrebački Jugoton, pa ga je Croatia Records objavila na vinilu kao očekivani izbor. Postao je najprodavaniji u Hrvatskoj prošloga tjedna, iako se Riblju čorbu ne vrti po radijima ili televiziji, nemaju koncerata, što dokazuje da provjerena muzika “živi” svoj život i da diskografija nalazi svoje puteve do publike. Čak i kad je glavni autor problematičnim izjavama u međuvremenu postao najgora moguća reklama za uspjeh na hrvatskom tržištu. No, da je prije toga bio u top-formi, nitko ne može osporiti.
U analizi jje izostavljena poprilično očita činjenica da se najveći dio glazbe u ovoj zemlji privatno skida ilegalno i da prodaja čini tek par postotaka (ako i toliko) u ukupnoj slici.