Gospođa koja je sjedila do mene u publici, na kraju subotnjeg recitala Ive Pogorelića, plješćući iz sve snage, oduševljeno je rekla: “On je filozof klavira, on pomiče granice, on je avangarda, on je budućnost!” Na Pogorelićevim koncertima svuda u svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj, uvijek se nađe gunđala koji se od oduševljenja živim genijem brane sitničavim prigovorima ili učenim zamjerkama o nepoštivanju zapisa skladatelja, stila i tomu slično. Tim je ljepše bilo čuti ovakvo iskreno očitovanje glazbenice i osobe koja pripada struci i zna sve domete, ali i ograničenja takozvane zagrebačke pijanističke škole.
Ova je Pogorelićeva večer počela čistom poetikom Chopinove Balade u F-duru. Slijedio je Scherzo u cis-molu, op. 38 istog skladatelja i u njemu jedan od najčarobnijih trenutaka recitala. Kad svira Pogorelić, čovjek lako zaboravi da je klavir zapravo udaraljkaški instrument u kojem se dodir prstiju do žica klavira prenosi složenim mehanizmom štapića, remenčića i batića. Ali, svojom majstorskom i nedostižnom tehnikom, koju i dalje usavršava beskompromisnim i prema samom sebi nemilosrdnim radom, Pogorelić uspijeva proizvesti boje zvuka kakve ne nastaju ni iz izravnog milovanja prstima svirača žica harfe. Oni akordi i pasaži koji se u srednjem dijelu Scherza spuštaju prema dolje iz visokog registra bili su poput finog snijega koji sipi s grana dok po njemu kucka dvadeset finih čekića.
Pogorelić preciznom vagom pažljivo odmjerava količinu srebra, zlata i platine kojim će obložiti pojedine note. Ništa nije prepušteno slučaju, a opet, glazba zvuči prirodno i spontano, jer Pogorelić je, poput svih genijalnih interpreta, čini svojom. Stari zapisi u njegovim se rukama ponovo rađaju.
Uvod u drugi dio večeri bila je Mozartova Fantazija u c-molu, uronjena u romantičarske slutnje i dubine koje će tek posljednji bečki klasik Beethoven temeljito istražiti i predati dalje.
A onda nova čuda, poput harmonija na kraju prvog stavka Druge sonate u b-molu Sergeja Rahmanjinova, koje se uzdižu i kruže poput pramenova magle. Dodatak je bio Sibeliusov “Valse triste” u kojem smo također čuli klavir budućnosti, a to je svaki za kojim sjedi Ivo Pogorelić.