Najpredaniji sljedbenici kulta Ive Pogorelića izbrojili su punih sedamnaest godina otkako je njihov idol posljednji put pred publiku izašao s potpuno novim programom. U međuvremenu je prebirao bisere u svojoj repertoarnoj kutijici.
Početak i kraj u c-molu
Već i u tom smislu, ali jednako i u kontekstu daljnjeg pomicanja granica pijanizma, recital koji je u utorak u Lisinskom održao Ivo Pogorelić mirne se duše može nazvati povijesnim. U velikom povratku Beethovenu poveznica s prijašnjim repertoarom bila je samo za kraj večeri ostavljena dvostavačna Sonata br. 24 u Fis-duru. Ostatak programa bio je svjetska premijera, što baš i nije izraz uvriježen za pijanističke recitale, ali u slučaju Ive Pogorelića primjeren je i prikladan. Njegove interpretacije, naime, u muzej klasičnih naslova unose uzbuđenje i pomutnju baš kao i mnoge kazališne produkcije opernog skladišta iz prošlih stoljeća.
Kao što u svakom taktu, frazi i cjelini pažljivo odvagne i rasporedi teške i lake elemente, naglaske i pauze, tako Ivo Pogorelić sastavlja i cijeli program. Ušavši s notama u ruci u polumračnu dvoranu, maestro je bez mnogo namještanja presjekao šaputanje i kašljucanje akordom c-mola na početku Sonate br. 8, op. 13. Bez ikakvih ekstravagancija, ali zato krajnje profinjeno, a u usporedbi s larmom mnogih drugih pijanista, čak i suzdržano, Pogorelić je osvijetlio mnoge skrivene zakutke notnog pisma "Patetične".
Nakon tog dubokog uzdaha slijedio je izdah u virtuoznoj pošalici, kapricioznom Rondu op. 129, nakon čega su Pogorelićevi prsti kao glavnu zvijezdu prvog dijela na podij izveli jedna "malu" i zanemarenu Sonatu br. 22 u F-duru u do sada neviđenom sjaju i nečuvenom zvuku. Sati, tjedni i mjeseci utuvljivanja akordskih nizova u memoriju prstiju eksplodirali su osobito fantastičnom snagom odmah nakon lirske prve teme.
A u nastavku op. 57 u f-molu, kraljica među Beethovenovim sonatama, zvana Appassionata. Bile su to varijacije na temu čiste milosti, prizvane i darovane s nekog višeg mjesta. Onda opet izdah u već spomenutoj "maloj" Sonati u Fis-duru, a u dodatku povratak na početak: u c-mol potresnog Chopinova Nocturna, koji je Lisinski digao na noge.
Gospodar vremena
Pogorelić je pijanistički planet na kojem vrijede drugačiji zakoni. On je gospodar i gravitacije i vremena. Jednom mi je rekao:
– Zvuk se treba odlijepiti od klavira, slobodno odletjeti i obići prostor; tako oslobođenom zvuku treba dopustiti da odživi svoj život koji mu pripada, da odzvuči do kraja u svoj svojoj punini.
Nitko ne bi bolje opisao taj čudesni roj vilinskih tonova-konjica koji su pred nama odživjeli svoje živote. U svoj svojoj punini.
>>Lisinski uz ovacije ustao na noge pred genijalnim Pogorelićem
