Glavni pripovjedač vašeg novog romana vaš je imenjak i prezimenjak, ali i guslar. Nije li guslar nešto poput narikače, jedna opasna, seksistička, subverzivna riječ?
Itekako! Guslar je toksična i povijesno orijentirana riječ što nas vuče u novi rat, kaže naš slatkorječivi predsjednik. Taj stereotip nije bez razloga, ali ne znači da mu se moramo pokloniti, uostalom koja je važnija uloga književnosti od one da se bori za riječi? Nekad da stvara nove, i to sam u romanu pokušavao, ali danas možda i važnije – da preispita i revitalizira neke stare riječi, a uz njih i ideje. Gusle su danas postale simbol nazadnog i ruralnog uma, obično protkanog nacionalizmom što znači i mržnjom. To je tužno, gusle su instrument uz koji smo civilizacijski odrastali, doveli ga sa sobom od Karpata (ili Irana, tko voli tu teoriju) pa onda potisnuli. Žao mi je što se za gusle nije našlo mjesta u modernim kulturnim inicijativama ili što se makar kakav subverzivni punk-bend ne zaigra malo s tim, u underground kulturi posve neočekivanim instrumentarijem. U svakom slučaju, odličan su motiv za karikiranje nekih povijesnih perspektiva.
Zašto ste se odlučili pisati roman u kojem ima stihova, koji se odvija prije nekih 150 godina i u kojem se, među ostalim, bavite i etnologijom?
Početna točka romana, nužna za razumijevanje njegove protagonistice, vještice Gile, priča je o praznovjerju, a 19. stoljeće idealna je scenografija za tu temu. To je doba kad narod i dalje čvrsto vjeruje u čari i čarobnjaštva. Sela dalmatinskog zaleđa još žive po pravilima i običajima srednjeg vijeka, a istodobno su gradovi na obali centar prosvjetiteljstva, zagrezli u modernizam i opčinjeni novim trendovima u znanosti i kulturi. Taj je kontrast sjajno mjesto da se pripovjedi priča koja je i sama temeljena na sukobima razuma i bezumlja, ali i ljubavi i mržnje. Osim toga, roman tematizira i pitanje identiteta, za što je 19. stoljeće ponovno sjajna kulisa. To je vrijeme definiranja nacionalnih identiteta, naroda i narodnosti, posebno jezika. Ovo su sjajne točke za preispitivanje pozicije nekoga tko nema identitet, ne zna kojem narodu pripada, a jezik vidi tek kao alat za razumijevanje.
Na kraju, povijesni odmak dao mi je dovoljno slobode da se narugam našem vremenu, koje je iz te perspektive daleka budućnosti, a zapravo se u nekim stvarima jako malo odmaklo od historijske kaljuže.
Obično se pojam vještica u Hrvatskoj vezuje za Zagreb. Ali vaša Gila operira u Dalmaciji. A kako su se Dalmatinci ponašali prema vješticama?
Gila je vještica samo u ustima onih koji je nazivaju pogrdno. Gila je ljekarica, ona koja liječi po selima, kad treba, onda i čarolijama, ali nikad nedozvoljenim. Takve vještice Dalmacija voli, jer su one sastavni dio života na selu. Kad se roman ipak dotakne pravih vještica, radnja se seli u Slavoniju, na suđenje Magdaleni Vuković pedeset godina prije Gilina rođenja, što će se posredno odraziti i na njenu sudbinu, makar u doba kad se roman događa suđenja vješticama de facto ne postoje. Što se dalmatinskih vještica tiče, u Dalmaciji ih iz raznih razloga uglavnom nije bilo. Venecija se više bavila organiziranim herezama i protestantima te turskim prijetnjama, a povijest progona vještica kod nas svojstvena je krajevima pod Habsburzima, sjeveru Hrvatske, ali i dijelu Istre. Gila će na kraju u knjizi, bar simbolički, stati na žulj tim istim Habsburzima pa im se na neki način i osvetiti.
I dok brojni pisci u uvodu knjige ističu da tekst nema veze sa stvarnim događajima i ljudima, vi radite dijametralno suprotno iako se izmijenili poneka imena, mjesta i događaje. Znači li to da je oprez pobijedio umjetničku slobodu?
Posve suprotno, istina oslobađa. Pripremajući roman, kopajući po knjigama i arhivskim materijalima, najviše etnološkim, no ponešto i povijesnim, shvatio sam da su sve priče već tamo, sve što želim pisati već je zapisano, već se i dogodilo, samo ne u obliku prigodnom za prozaičnu romanesknu zabavu. Tada sam odlučio jasno definirati: ovo što zapisujem istiniti su događaji. A onda, to mi se učinilo malo pretenciozno, jer čak i istina, zapiše li se u beletristički roman, postaje priča. Igrajući se do kraja motivima fikcije i fakcije, odlučio sam izmisliti sva imena, mjesta i događaje, ali ne odreći se činjenice da je sve zapisano u romanu – istina, to jest izmišljotina, to jest istina.
U svojim do sada objavljenim knjigama uglavnom se bavite ženskim likovima. Je li to zbog toga što se ženama divite ili zato što ih žalite?
Božice sačuvaj! Nijedno od toga! Ženski likovi tu su baš kao i muški, baš kao i transrodni, baš kao i oni literarno neodređeni, tek ljudi čija je priča vrijedna pričanja. A u priči o vilenici, ljekarici, iscjeliteljici, gatalici, travarki, vračari i vještici, protagonistica Gila ženskog je roda jer je na selu tog vremena to češće bila ženska uloga. Ipak, sudbina žene 19. stoljeća često je neusporedivo teža od muške sudbine i to daje dodatnu težinu drami koju roman pripovijeda. Na kraju, jedna od najvažnijih tema knjige je majčinstvo.
Šalu na stranu, koju od brojnih hrvatskih književnih nagrada očekujete za svoj rijetko prpošni roman?
Stranu na šalu, nadmašio sam vlastita očekivanja već i prvom pozitivnom kritikom. Jer pitao sam se: pa tko će to uopće željeti čitati? Imaju ljudi danas i pametnija posla nego se boriti s 450 stranica nadahnutog kaosa. Sreća pa knjiga nije ispala dosadnom. Od svih ambicija koje sam poželio ugraditi unutar korica ove knjige – uzbudljivost i zabava možda su i najuspjeliji.