Koje ćemo predstave gledati po odluci izbornice Gordane Ostović?
Od 13 predstava koje je odabrala izbornica Ostović, splitska publika vidjet će, nažalost, samo deset: Marinkovićev “Kiklop” u produkciji Gavelle, “Ciglu” Filipa Šovagovića u režiji Krešimira Dolenčića, dvije verzije Krležinih “Glembajevih”, od kojih je jedna klasična, koju je postavio Miro Međimorec, dok je druga fantazmagorična Branka Brezovca, u kojoj barunicu Castelli tumači muškarac. Glumci splitskog teatra odigrat će “Lepuricu”, a mlada Ana Marija Veselčić svoju predstavu “Domaši”. Zadnjeg dana festivala Splićani će izvan konkurencije moći pogledati hvaljenu studentsku predstavu “O miševima i ljudima”.
Zbog specifične epidemiološke situacije neće se, dakle, izvesti tri predstave, a neće se dodijeliti ni nagrade publike. Kako će izgledati novo, reducirano gledalište?
Gledalište je bitno reducirano i napravljeno uz puno poštivanje odluka i preporuka Stožera, što znači manji broj publike, ali i povećanu sigurnost. Mislim da smo svi svjesni da je u ovim okolnostima važnija sigurnost gledatelja nego njihova brojnost.
Predviđeni su i neki popratni programi Festivala hrvatske drame. Koji?
Održat ćemo razgovor uz prezentaciju o tri desetljeća Marulićevih dana i u njemu ćemo se prisjetiti što se tijekom tog razdoblja događalo, koje su predstave obilježile Festival, ali i zbog čega su se Marulićevi dani pokazali bitnim za promociju hrvatske drame. Predstavit ćemo i tri važna kazališna izdanja: Zbornik sa znanstveno-stručnoga skupa o Anatoliju Kudrjavcevu „Teatar u Splitu i Split u teatru“, drugo izdanje Batušićeve “Povijesti hrvatskog kazališta” te monografiju u povodu 25 godina postojanja mostarskog HNK. I, kao i svake godine, studenti glume sa splitske Umjetničke akademije upriličit će scensko čitanje prvonagrađenog teksta na natječaju “Marin Držić” Ministarstva kulture.
Bili ste i urednik, novinar i šef Drame HNK Split, ali već desetljećima intenzivno putujete. Nedavno je izišla vaša nova knjiga “Život i smrt uz svetu rijeku, Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva”, u kojoj pišete o putovanju Indijom kojom ste, čini se, opčinjeni. Zašto?
Moja zaljubljenost u Indiju traje više od tri desetljeća, otkad sam je prvi put posjetio. Puno sam vremena proveo na potkontinentu, a ova je knjiga moj pokušaj da objasnim tu svoju fasciniranost čudesnom zemljom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Moju ljubav prema Indiji teško je objasniti u nekoliko rečenica, vjerujem da to može objasniti samo knjiga. Indija je permanentni napad na sva čula, zemlja koja, s jedne strane, ima najbogatije ljude na svijetu i nuklearni arsenal, a s druge siromaštvo i bijedu. Ali, opet, sve to zajedno na neki način skladno funkcionira i fascinira svakog putnika – pod uvjetom da ga ne plaši kaotičnost indijske ulice.
Jesu li skupa ta putovanja u Indiju, kako “zatvarate” financijsku konstrukciju?
Indija nije skupa zemlja niti putovanja u nju moraju biti skupa. Sve ovisi kako posložite prioritete u životu i što vam je važnije, ulaganje u istraživanje drukčijih svjetova ili u kupovanje, skupljanje stvari, odjeće, svega što potrošačko društvo nameće kao natjecateljsku disciplinu u kojoj treba imati više, skuplje, novije. Naravno, nismo svi isti, ali svi imamo pravo na izbor. Moj su izbor putovanja!
U knjizi duboko progovarate o hrvatskoj svakodnevici, politici, vječnim temama kao što su partizani i ustaše, ljevičari i desničari. I progovarate našim, u Dalmaciji poznatim “vlaškim” jezikom. Koji je cilj?
Ma ne pišem ja knjige zbog nekog cilja, ali u ovoj priči o Indiji, zemlji toliko različitoj od Hrvatske, zanimljive su mi sličnosti. A mi smo ipak, kao nekakvi Praslaveni dijelili isti životni prostor, Pontsko-kaspijske stepe, s precima indoiranskih naroda, i govorili nekakav protoindoeuropski, zapravo isti jezik. Razdvojili smo se prije četiri ili pet tisuća godina, oni krenuli na svoju, mi na svoju stranu, ali mnoge su sličnosti ostale. Često ih interpretiram kroz humor pa odatle u knjizi taj „vlaški“ jezik, u imaginarnom sukobu mog prapradjeda, koji je htio otići sa Slavenima, i praprababe, koja je odabrala indijsku opciju migracije.
“Indijska kultura dala je puno više svijetu nego što je to zapad spreman priznati”, rečenica je iz vaše najnovije knjige. Kako diše kultura u Splitu?
Najstarije svjetsko sveučilište nastalo je u Taksili (današnjem Pakistanu) još u 6. stoljeću stare ere, 1700 godina prije prvoga europskog sveučilišta. I indijska književnost pojavljuje se milenijima prije književnosti superiornih kolonizatora. Brojke kojima se i danas služimo nisu jedini indijski doprinos matematici: poznavali su i broj pi, a što se pravnih znanosti tiče, Manuov je zakonik stariji od bilo čega stvorenog u Europi. I danas znatno pridonose svjetskoj znanosti: od 1975. šalju svoje satelite u svemir, prvi Indijac svemirom je letio još 1984., a 2008. uspješno su spustili lunarno vozilo na Mjesec. I sad, nakon ovoga, vi biste da govorim o stanju kulture u Splitu i Hrvatskoj? I to ukratko? Nemoguća misija. To stanje sigurno nije dobro, ali činjenica je da se kultura uvijek zna izboriti za svoje mjesto u društvu, čak i kad je to društvo ne tretira kako treba.
Zašto volite reći da ste po zanimanju, zapravo, nomad?
Svi smo nekad davno bili nomadi i ta je faza trajala puno dulje nego ova sjedilačka. Neki od nas su, eto, zadržali takve gene pa ih mjesto teško drži.
Hoće li pandemija koronavirusa zakočiti vaša putovanja?
Pa zakočila je inozemna putovanja, ali kako sam dugo pisao knjigu, nije ni bilo vremena za neka daleka putovanja. Tješio sam se Kornatima, Velebitom, a, na sreću, živim u zemlji koju se može istraživati cijeli život. Sve jednom prođe pa će tako i pandemija, a dok smo ovako prisilno usidreni, bitno je iskoristiti vrijeme što bolje. Čitam o putovanjima, pripremam nova. Stati na neko vrijeme ne znači i odustati.•
uhljebura a ne kultura !!!