Koji su najvažniji kriteriji po kojima ste birali koji će likovi ući u Leksikon. Jeste li si tu dali neka ograničenja?
U kriterijima sam kombinirao subjektivne i objektivne parametre. Najvažniji kriterij bila mi je tipološka i karakterna reprezentativnost likova, ali i djela u kojima oni nastupaju kao akteri. Zbog toga nisam htio ići u pretjeranu ekstenzivnost i analizirati likove iz manje poznatih djela (romana, novela, drama, epova) ili, recimo, uvrštavati sporedne likove iz poznatih djela premda bi i među njima bilo i te kako kvalitetnih primjera. No bio bi to posao bez kraja, a po mojem mišljenju, i posve nepotreban. Postavio sam si i još jedno ograničenje: nisam uzimao u obzir tzv. autobiografske, memoarske i dnevničke subjekte jer oni predstavljaju poseban književnoteorijski problem koji bi tražio široku elaboraciju. Zato, primjerice, nisam uvrstio dnevnike i autobiografije Dragojle Jarnević, Miroslava Krleže, Josipa Horvata ili Divne Zečević.
Podrobno sam analizirao tzv. arhetipske figure, tj. likove koji slijede univerzalne obrasce i koji se javljaju u svim kulturama („kućni anđeo“ ili „progonjena nevinost“, zatim femme fatale, plemeniti vitez, spletkar, likovi koji predstavljaju oličenje dobra ili zla). Šenoina Dora Krupićeva primjer je modela „kućnog anđela“, Laura iz Kovačićeve „Registrature“ uzoran je primjer demonske fatalne žene, Pavao Gregorijanec iz „Zlatarova zlata“ pravi je vitez bez mane, dok je Novakova Lucija Stipančić inkarnacija krhke, fragilne žene. Takvi likovi, koji dominiraju romanima 19. stoljeća, pomažu piscu da ispuni određena očekivanja, a čitatelju da lako prepozna odnose u radnji i da se snađe u određenim situacijama. Neki likovi i nemaju drugu ulogu nego da ispune neku funkciju u strukturi priče (neprijatelj, zavodnica, „podbadači“ radnje i sl.). Poseban segment u analizi bili su likovi nastali prema povijesnim „predlošcima“ (Osman, Teuta, Krsto Frankopan, Smail-aga Čengić). Oni su zahtijevali drukčiji pristup u smislu detektiranja piščeve „autonomije“, tj. poštovanja ili odstupanja od povijesnih izvora.
U 20. stoljeću uglavnom se napušta koncept arhetipskih figura i grade se sve složeniji likovi, zapravo karakteri s velikim psihološkim volumenom. Cilj mi je bio pokazati i taj razvoj u izgradnji likova kako bih, u konačnici, pokazao i svojevrsnu karakterološku „krvnu sliku“ hrvatske književnosti.
U leksikonu ima i nekoliko živućih pisaca kao što su to Alojz Majetić, Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Ivan Aralica, Dubravka Ugrešić. Je li Miljenko Jergović najmlađi pisac vašeg leksikona?
Da, Miljenko Jergović s likom Dželaludina Pljevljaka iz romana „Volga, Volga“ najmlađi je zastupljeni autor u Leksikonu. To, dakako, ne znači da u suvremenoj književnoj produkciji nema još zanimljivih i dobro obrađenih likova (recimo u romanima D. Drndić, R. Cvetnića, S. Drakulić, M. Vujčić, R. Baretića, J. Mlakića, S. Šnajdera i dr.), ali oni se zasad nisu nametnuli kao nezaobilazne činjenice hrvatske književnosti. Likovi iz najnovije produkcije mogli bi biti uvršteni u moguće drugo izdanje Leksikona ili, što je vjerojatnije, u neko novo djelo sličnoga karaktera.
Autorica i nema previše. Tu su Marija Jurić Zagorka, Dubravka Ugrešić...
Što se tiče uvrštenih autora, u Leksikonu zaista nije bilo nikakvih kalkulacija u smislu rodnih odnosa ili „ženske kvote“. Ovo nije politička tribina. Izbor sam temeljio na reprezentativnosti likova. Da sam uvrstio i likove iz književnosti za djecu i mlade, sigurno bi Ivana Brlić-Mažuranić bila zastupljena s tri ili četiri antologijska lika. No među likovima uvrštenima u Leksikon posebna pozornost posvećena je upravo promjenama i razvoju u karakterizaciji ženskih likova. Judita je, kronološki gledano, prvi zaokruženi lik hrvatske autorske književnosti, a figure Lucije Stipančić, Pavle Beneša, Laure Lenbach, Janice Labudan, Gige Barićeve ili Glorije spadaju u sam vrh naše književnosti kad govorimo o kvaliteti karakterizacije.
Kakvi su najčešći likovi hrvatske književnosti. Jesu li to heroji, gubitnici, ljudi iz naroda ili umjetnici?
Lako je uočiti preferenciju hrvatskih pisaca prema određenim literarnim tipovima. Recimo, u razdoblju realizma kreirani su likovi naših seoskih mladića koji odlaze na školovanje u grad i tamo propadaju. Paradigmatične su figure Kovačićev Ivica Kičmanović ili Novakov Tito Dorčić. Hrvatska književnost nije imala svoga Rastignaca, ambicioznoga mladića koji bi u gradu uspio i, štoviše, napravio briljantnu karijeru. Kičmanovićevski kompleks urbane „iskorijenjenosti“, tj. povezanosti čovjeka s ruralnim mikrokozmosom ostat će vitalnom komponentom hrvatske književnosti u dugome vremenskom razdoblju. Kada govorimo o muškim likovima, iznenađuje sklonost hrvatskih pisaca prema kreiranju likova dekadenata, bezvoljnih ljudi oslabljene životne energije, često sklone suicidu. Obično se takvi likovi javljaju u razvijenim kulturama i povezani su s osjećajem zasićenosti i dosade. No kod nas sve vrvi od dekadenata i „suvišnih ljudi“ (tipične su figure: Gjalskijev Janko Borislavić ili Leskovarov Marcel Bušinski). Česti su i likovi neshvaćenih umjetnika koje slama malograđanska sredina. Likovi gubitnika i dezorijentiranih intelektualaca česti su i u drugoj polovici 20. stoljeća: Novakov Mali, Marinkovićev Melkior Tresić, Šoljanov Slobodan Despot…
Što se ženskih likova tiče, zanimljiva je pojava Lucije Stipančić kao prvi primjer otvorene pobune kćeri protiv oca i prvi ženski pokušaj propitivanja očeva autoriteta u hrvatskoj književnosti. Lucija Stipančić jedinstven je primjer subverzije patrijarhata. Ženski likovi dugo su bili podložni krajnostima – ili ekstremnoj idealizaciji ili ekstremnoj demonizaciji. Ipak, neki su se pisci uspjeli oduprijeti mizoginim stereotipima u tretiranju ženskih likova i stvoriti figure jakih i samosvjesnih žena: Krležina Laura Lenbach ili Begovićeva Giga Barićeva dobri su primjeri za to.
Koje je likove hrvatska književnost prešutjela?
Nisam baš dobro razumio pitanje. Mislite li na neke autocenzure kod pisaca ili na namjerno izostavljanje u literaturi onoga čega ima u životu? Nisam primijetio takve tendencije. Ima u hrvatskoj književnosti likova svih spolnih orijentacija premda su homoseksualne osobe rijetko dobivale glavne uloge. Imamo i jedan lik koji je jedinstven primjer, upravo oličenje političke nekorektnosti: to je Cvitanov Ervin Lakošta. On ne štedi nikoga i ne priznaje nikakve društvene norme i regule. A i Brešanov Fabricije Viskov potpuni je moralni relativist koji negira sva uvriježena mišljenja o čvrstoći karaktera, moralnih načela i svetosti ideala kao što su domovina, vjera ili pravednije društvo.
Istina.