Što je Iva snimila 21. listopada 2003.

Kada je počinjao razmišljati o filmu "Što je Iva snimila 21. listopada 2003.", Tomislav Radić vjerojatno nije ni mislio da će se premijera zgodno spojiti s hrvatskim približavanjem Europskoj uniji te će samo nekoliko dana nakon početka pregovora u kinima biti priča o poslovnom čovjeku koji sve u obitelji podređuje ugađanju partneru iz inozemstva.

No, iako ta podudarnost doista pridonosi aktualnosti, ona nije ni Radićeva pomodnost - i u prošlome filmu "Holding" humoristično se bavio tranzicijskim problemima - ali ni neophodna stavka potrebna za funkcioniranje filma. Naime, "Što je Iva snimila..." ne bavi se Europom, već nama.

Kao i kad je prije tridesetak godina snimao odličan film "Živa istina", Radić se opet okrenuo neposrednom bilježenju života običnih ljudi. Ovaj put izabrao je još izravniji pogled na svoje likove, pa je zgodu o djevojci koja za petnaesti rođendan dobiva videokameru te njome cijeli dan snima pripreme za večeru na koju dolazi poslovni gost iz Njemačke, prikazao iz perspektive već spomenute videokamere.

Iako danas ta odluka zbog maloga proračuna i pozitivne stilske začudnosti izgleda logična, ona sigurno nije bila laka. Takvo snimanje podrazumijeva dugačke kadrove, a time i uvjerljivu glumačku razigranost dok radi dramaturške logike subjektivni kadar nerijetko mora mijenjati svojeg nositelja, što korištenje videokamere uz zadržavanje ritma i logike čini izrazito teškim. Na sreću, iako ima nekoliko nelogičnih rezova, tj. gašenja kamere, a ponekad mu je položaj kamere preumjetan, Radić je sve te prepreke uspješno svladao.

Najbolji kompliment koji "Što je Iva..." može dobiti jest da doista izgleda kao kućni video. Uz glumačku postavu koja gotovo da nema slabe točke - ali u kojoj se posebno ističe Gregurević a pomalo razočarava debitantica Prodan - i izuzetno pametan scenarij (uz Radića ga potpisuje Ognjen Sviličić), dobili smo film koji u devedesetak minuta precizno secira niz problema hrvatske svakodnevice (negativnosti patrijahalne obitelji, podijeljenost na lijeve i desne, ulagivački mentalitet prema strancima), ali sve uz veliku dozu gorko-slatke životnosti i odlično provućenu humorističnu crtu (nezaboravna je replika escort-djevojke: "Ja nisam kurva, ja govorim jezike!").

Nažalost, sve te kvalitete vjerojatno neće vratiti gledatelje. "Što je Iva..." u distribuciju je puštena bez ikakve promidžbe s puno manje termina negoli prosječni hollywoodski hit, a već tradicionalna nesklonost domaćem filmu učinit će da Radićev film kroz kinodvorane prođe nezapaženo, iako je riječ o djelu koje je superiorno većini filmova koji su trenutačno na kinoprogramu. Može li se promijeniti ulagivački mentalitet prema hollywoodskim filmovima? (J. J.)