Prošle godine slavili smo 60. godišnjicu pulskog filmskog festivala. Bila je to godina polaganja računa, slavljenja njegovih najvećih dosega, ali i kulminacije nezadovoljstva dijela filmske zajednice načinom na koji je Pulu vodio tadašnji umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković. Njegovi kritičari danas kažu da od Pule nije napravio međunarodno (pa ni lokalno) relevantan festival iako ga se trudio takvim prikazati, no priznaju mu da je u Arenu vratio publiku koja ju je napustila u desetljeću vladavine Antuna Vrdoljaka. U tom periodu Pula je (kao i cijela zemlja) proživljavala svoje najteže dane prikazujući tek mali broj estetski zastarjelih filmova koji su se tijekom devedesetih proizvodili u našoj zemlji, te (ovisno o godini) popratne programe koji su se najčešće sastojali od američkih kinohitova. Vrdoljakovim odlaskom 2000. godine na čelo Festivalskog vijeća došao je Branko Čegec, a umjetnički direktor postao je Armando Debeljuh. Donesena je odluka o europeizaciji festivala na kojoj se nastavilo raditi i nakon osnivanja Javne ustanove Pula Film Festival.
Vijeće protiv Lušetića
Utemeljenje tog novog organizacijskog tijela korespondiralo je s proslavom održavanja 50. festivala 2003. godine, a na mjesto prvog ravnatelja ustanove doveden je Tedi Lušetić (danas zaposlen u zagrebačkom Gradskom uredu za kulturu), koji je ujedno obnašao dužnost umjetničkog ravnatelja festivala. Na tom se mjestu nije dugo zadržao – sve glasniji prigovori na njegov rad, koji je obavljao na daljinu, ne odustavši od stalnog zaposlenja u zagrebačkom kazalištu Komedija, kulminirali su 2004. godine kad se pročulo da je nesavjesnim poslovanjem festival oštetio za 1,8 milijuna kuna.
– Upravno vijeće Pula film festivala nije imalo pojma o njegovim transakcijama, a nismo imali ni utjecaja na kadrovsku politiku ustanove. Povrh svega, otkrili smo da je izvješće o radu JU Pula film festival za lanjsku godinu prepuno krivih podataka. Kako se to isto ne bi ponovilo i ove godine, bili smo primorani zatražiti njegovu smjenu – objavio je na izvanrednoj konferenciji za novinare Eros Čakić iz Upravnog vijeća Pula film festivala. Nakon tog teškog javnog udarca, Lušetić je bio prisiljen dati ostavku, a na njegovo mjesto umjetničkog ravnatelja tadašnji HDZ-ov ministar kulture Božo Biškupić postavio je novinara Zlatka Vidačkovića, koji je do tada uređivao festivalski bilten i katalog. Poznat po svojoj fleksibilnosti, Vidačković se na tom mjestu brzo snašao, pa je svoj inicijalno dvogodišnji mandat pretvorio u puno desetljeće.
U tom periodu procvali su brojni domaći festivali, od kojih se dio nametnuo kao znatno bolje organiziran i programski atraktivniji od Pule iako je nacionalni festival i dalje raspolagao višestruko većim budžetom. Filmski radnici, organizatori nezavisnih festivala, ali i ljudi okupljeni oko (u međuvremenu osnovanog) Hrvatskog audiovizualnog centra, sve su otvorenije upozoravali da bi se znatan novac koji se i u godinama krize prelijeva na račun pulskog festivala trebao uložiti u jačanje edukativnih platformi, snažnije umrežavanje domaće filmske zajednice sa stranim kolegama, da bi se dio novca koji se izdvajao za nepotrebno glomazan strani filmski program trebao usmjeriti u proširivanje nacionalnog programa na dokumentarne, animirane i eksperimentalne filmove...
– Pula je na određeni način jako jednostavan festival. Što se u zemlji proizvede, to treba biti prikazano. Nema tu velike selekcije. Ali sav novac uložen u njegovu organizaciju ne smije rezultirati festivalom čija će svrha biti natjecanje desetak autora. Uloga Pule mora biti upozoravanje publike na filmove koji imaju umjetničku vrijednost i taj se efekt treba osjetiti u kinodvoranama. Nažalost, to trenutačno nije tako. U trenutku kad se sasvim legitimno može postaviti pitanje čemu Pula uopće služi, svaka promjena koja ju može ponovno učiniti bitnom za javnost dobrodošla je. U ovom trenutku Pula je nebitna – ocijenio je u nedavnom intervjuu za Večernji list ugledni redatelj Vinko Brešan, artikuliravši stav velikog dijela redatelja. Baš prošle godine, kad su zbog obljetnice festivala njegovi potezi bio posebno vidljivi, Zlatko Vidačković pucao si je u nogu plaćanjem nerealno visoke prikazivačke pristojbe koju je za francuski “Adelin život” tražio jedan domaći distributer. Taj potez izazvao je bijes i među njegovim vlastitim suradnicima, a Ministarstvu kulture poslužio je kao povod da mu se zahvale na suradnji i (uz podršku HAVC-a) krenu u restrukturiranje ustrojstva Pule.
Baš u to vrijeme, ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar (također u razgovoru za Večernji list) bacio je bombu u medijski prostor, zapitavši se je li uopće odgovorno održavati nacionalni festival u trenucima kad nam zbog krize prijeti da zamre filmska proizvodnja, bez koje festival i tako ne bi imao svoju svrhu. To je izazvalo pravu buru reakcija pulske vlasti i građana, koji su pokazali da itekako drže do svojeg festivala. Slične reakcije izazvale su i najave da će se organizacija festivala putem javnog natječaja prepustiti privatnim produkcijama po modelu po kojem je “privatizirana” organizacija Animafesta, no očekivani veliki potresi u Puli zapravo se nisu dogodili. Ravnateljica Zdenka Višković Vukić ove je godine otišla u mirovinu, pa ju je zamijenila Gordana Restović, dok se kao najveća novost nametnulo ukidanje funkcije umjetničkog ravnatelja, koja je zamijenjena tročlanim vijećem.
U prvom sastavu trebali su ga činiti predsjednica Ivana Ivišić (inače dugogodišnja suradnica HAVC-a) te članovi Hrvoje Pukšec (kritičar i PR Pule) i Tanja Miličić (voditeljica pulskog kina Vali), odreda ljudi s velikim ugledom u filmskoj zajednici. Ipak, nije sve prošlo bez komplikacija – Ivana Ivišić zbog zdravstvenih je razloga odustala od angažmana i prije nego što je formalno započeo, pa je na njeno mjesto doveden strani producent s hrvatskom adresom Mike Downey. On pak nije želio biti na čelu vijeća, pa ga je (nakon što je vijest o njegovu imenovanju već obavljena) u još jednoj brzoj rošadi na čelu vijeća zamijenio Hrvoje Pukšec. Rad trijumvirata Pukšec – Miličić – Downey ove će godine biti posebno pod povećalom i zato su svjesni da si ne smiju dopustiti veće greške. Na ruku im ide podrška velikog dijela današnjeg hrvatskog produkcijskog mainstreama, ali otegotna im je okolnost činjenica da je ovogodišnja domaća produkcija znatno slabija od lanjske, kao i to što je dio najjačih autora (poput Ognjena Sviličića, Jasmile Žbanić i Ivone Juke) odustao od premijere na Puli, usmjerivši se na traženje jake međunarodne premijere na nekom od inozemnih festivala. Zbog toga bi medijski odjek ovog izdanja festivala mogao biti nešto slabiji, a jasno je da su medijske objave jedan od glavnih evaluacijskih alata za vrednovanje uspješnosti festivala.
Uštedjeli na profesionalcima
Objava filmova za ovogodišnji festival također je prošla znatno nespretnije i s mnogo manje informacija nego proteklih godina, što nam je dalo naslutiti da bismo u samoj Puli mogli susresti određenu količinu organizacijskog kaosa. Stalnim gostima Pule još nije sasvim jasno kakve nas sve promjene čekaju na praktičnom planu – filmski radnici nedavno su saznali da će prvi put plaćati svoje festivalske akreditacije, dok je u sklopu mjera štednje mnogima smanjen i broj plaćenih noćenja u Puli. Što se tiče dijela vidljivog javnosti, iznimno povoljne cijene akreditacija za široku publiku ostale su iste, a uveden je i novi program za mlade, kao i arhivski program najvećih filmova iz zlatnog doba Pule, koji će ove godine selektirati Rajko Grlić. Pojačana je suradnja s drugim domaćim festivalima, razvija se sve više nasušno potrebnih sadržaja za same filmaše, a program je napokon proširen i na domaće dokumentarne filmove.Trajanje festivala i dalje je nepotrebno dugo, s cijelim uvodnim tjednom u kojem se prikazuju isključivo strani filmovi, dok se nacionalni dio festivala održava od 19. do 26. srpnja. Hoće li ovo biti prva godina neke nove Pule ili će promjene ostati tek kozmetičke, ostaje vidjeti.