Iznimno strastvena dva školska sata glume priuštio je Boris Svrtan brojnoj publici na sinoć održanoj praizvedbi monodrame “Moj slučaj“ posvećene Vladi Gotovcu u Histrionskom domu. U monodrami je iskorišten izbor iz Gotovčevih zapisa i stihova koji je još prije petnaestak godina sačinio spisatelj Čedo Prica. Svrtan je dopunio Pricu, a onda i Gotovca vlastitim viđenjem njegova života. Ispravno je uočio da je riječ o izmaštanom junaku kojeg ovaj narod nikako ne smije zaboraviti. Svrtan je potpisao dramatizaciju i režiju, ubacio u predstavu i likove Tita, Miloševića, Tuđmana pa i Hitlera, sjajno iscizelirao čak i Krležine kajkavske stihove te stvorio punokrvnu predstavu kakva se ne rađa često.
A samog Gotovca, pametnog čovjeka koji je organski smetao baš svakom režimu u kojem je živio, Svrtan je oslikao klovićevskom minucioznošću podignuvši mu trajni spomenik predstavom koja je teroristički direktna i eksplozivna čak i za ovu bombastičnu hrvatsku zbilju u kojoj se ponavljaju stari sukobi i iskapaju novi. O Gotovcu se stalno pričalo da su mu i proza i poezija hermetične, dok Svrtan takve tvrdnje demantira monodramom u kojoj mu je podršku pružila supruga Nina Erak-Svrtan kao asistentica i u kojoj se mogu čuti glasovi Petre Svrtan kao Gotovčeve kćeri Ane koja je došla na histironsku premijeru, i Ivana Čuića kao žandara koji je simbol svih policijskih anonimaca koji su od jedne nježne pjesničke imotske duše uporno htjeli stvoriti strašnog ustašu. I na Gotovčevu i našu sreću, nisu uspjeli.
Za svakog tko poznaje život i patnje Vlade Gotovca predstava "Moj slučaj" bila je snažna potvrda izuzetnosti pjesnika i neusporedive dosljednosti. Za pretpostaviti je kako ova predstava neće biti podržana od onih koji danas dominantno oblikuju ukus i teme današnje Hrvatske. Razloga je više. Jedan od njih krije se u slijedećim rečenicama Vlade Gotovca:"Jedan artikulirani krik: Svaki samodopadni Hrvat za sve svoje nedostatke za sve svoje neuspjehe, za svu svoju bijedu optužuje Hrvatsku. Ona je kriva što je njegov talent beznačajan, što je on kukavica, što je sve u njemu sićušno, mračno i bespomoćno, što ga svijet ne opaža, što su njegova djela zavrijedila jedino najbrži mogući zaborav... Hrvatska je za njega pakosni vampir, zid, bodljikava žica, minsko polje, močvara ili živo blato, demon i trula sojenica nad kaosom....ona je sve što je onemogučilo njegovo svjetsko i vječno značenje, njegovu besmrtnost!...Samo da se nje oslobodi!...i odmah će se vinuti među zvijezde neba po kojem se upravlja čovječanstvo". Vlado Gotovac“Moj slučaj“ III svezak , Zagreb, veljača 1981.