Zamišljeno je to i kao dobar marketinški štos: u djelu poznatog glumca i dramskog autora glumi njegova unuka, a komad režira najpoznatija Titova unuka na ovim prostorima, dakle dva Tita - onaj kazališni Stozz i onaj politički Broz - povezani kroz suradnju redateljice Saše Broz i glumice Dore Fišter Toš. Na žalost, osim tog pomalo nategnutog poigravanja sa slavnim djedovima, u sinoćnoj premijeri “Igre u dvoje“ Tita Strozzija, u Histrionima, malo je toga drugog opravdalo izbor tog djela za premijerni naslov u 2017. godijni.
Osnovno pitanje ostalo je neodgovoreno, a upravo je ono sam temelj repertoara svakog kazališta. Pitanje je, naravno, što nam danas znači Strozzijeva “Igra u dvoje”, taj pomalo naivni prikaz povezanosti umjetnosti i života, ocrtan kroz ljubav prema ženi i ljubav prema kazalištu? Srozzi je taj komad napisao supruzi, Elizi Gerner, davne 1956. godine, i to je klasičan teatar u teatru, jer na sceni je priča o dvoje glumaca i glumcu koji piše komad za njih dvoje, priča u kojoj se prepliću glumačke replike i stvarnost tog para, u koju možda stvarno, a možda tek u drami ulazi netko treći. No, za uzbudljivi kazališni trenutak današnjice potrebno je ipak mnogo više od rečenica u kojima supruga i glumica zdavaja kako se ne bori protiv druge žene nego protiv prašnih kazališnih dasaka.
Ozbiljnije oživjeti “Igru u dvoje” pokušala je dramaturginja Dora Delbianco, ali je na žalost sve stao na dobroj ideji. Ona, naime, u priču uvodi i glumce koji su tu pred nama, koji na trenutke izlaze iz svojih uloga, postaju jednostavno Dora i Janko i kao takvi pokušavaju razriješiti još jednu potencijalnu ljubavnu priču, onu koja možda jest, a možda i nije započela na nekom gostovanju u Beču. Kako bi taj ljubavni zaplet, kao i onaj osnovni, oživio pred publikom treba mu “kemija” između glumacana sceni, ali nje nema ni u tragovima. Tako je taj zahvat u tekst samo pokazao kako se dvoje glumaca nije saživjelo sa Strozzijevim likovima, jer osnovni je dojam da su i Dori Fišter Toš i Janku Popoviću Volariću Strozzijevi junaci ostali stranci. I upravo tu pada u vodu priča koja se bavi temeljenim muško-ženskim pitanjima, onima o strasti, ljubavi, ljubomori...
Redateljica Saša Broz morala je biti mnogo odlučnija sa svojim glumcima, tražiti da pokažu tu strast koja je zapisana u “Igri u dvoje”. Ovako je na sceni dobila tek dvoje distanciranih ljudi, okružene retro scenom Miljenka Sekulića, odjevene u kostime Marite Ćopo koji o njima ne govore ništa, dok ih glazba Mateja Meštrovića “vuče” u Strozzijeva vremena. Šteta, jer publici je uvijek zanimljivo “viriti” u živote onih koji su tu pred njom na sceni, što je Strozzi dobro znao i te daleke '56., kada je svaka muško-ženska izravnost bila miljama daleko od te iste scene.
zanimljivo da je kritika na Telegramu puna hvale za istu ovu predstavu. Hvale redateljicu, glumce, kostime i scenu. Kao da niste gledali istu predstavu.