– Subversive nije nikakav običan “festival”, inače ga ne bismo ni radili, nego stvarna snaga i politička platforma – kaže Srećko Horvat, direktor konferencije “Dekolonizacija - Nove emancipacijske borbe”, središnjeg programa filmskog festivala Subversive, čije četvrto izdanje počinje u subotu 7. svibnja.
Njegov je komentar reakcija na “provocirajuće” pitanje može li Subversive festival programom i predavanjima na temu alternativnih političkih sustava (na žalost, uglavnom bivših) učiniti nešto konkretno za opiranje današnjoj, sve više dehumanizirajućoj i kvazidemokratskoj stvarnosti ili ostaje kao nekakav egzotična ili nostalgična relikvija drukčijih života.
Egotično, ne nostalgično
– Subversive je doista “egzotičan” u smislu da već zadnjih nekoliko godina u Zagreb dovodi svjetske intelektualce koji su već odavno dio “kanona” – nastavlja Horvat – “egzotičan” u smislu da marljivo radi posao koji bi trebale raditi institucije koje su za to plaćene, ali čini se rade sve samo ne to, od fakulteta do instituta, pa sve do pojedinaca koji žive u bjelokosnim kulama vlastitih kabineta, “egzotičan” u smislu da postaje paraobrazovna ustanova koja se čak više i ne obazire na taj obrazovni manjak u sustavu već tvrdoglavo ide dalje. No, ne bih se složio da je “nostalgičan”: sve, pa i povijesne teme poput ‘68. ili kineske Kulturne revolucije, kojima smo se dosad bavili, razmotrili smo iz jedne nove perspektive, pokušavajući pronaći njihovu relevantnost danas. I “dekolonizacija” koja nam je središnja tema ovogodišnjeg festivala nije shvaćena u povijesnom smislu već tematizira pobune po “arapskom svijetu”, pokušavajući ih – misaono, a zašto ne i praktično – dovesti i u Hrvatsku.
Bogati program festivala i ove je godine podijeljen u dva dijela: filmski i teorijski. Prvi će se odvijati do 15. svibnja u kinima Europa i Tuškanac, a sadržavat će široki spektar estetika otpora tzv. treće kinematografije (indijske i afričke) i četvrte kinematografije (postkolonijalni etnografski film). Od 15. do 21. svibnja slijedi teorijski dio s predavanjima A. Negrija, T. Eagletona, S. Žižeka, D. Harvey i drugih.
Ništa nije zadano
– Ako su nas ustanci u Magrebu, ali i pokreti u Hrvatskoj, nečemu naučili – kaže Horvat – onda je to da ne postoji put – put stvaramo hodajući. Ništa nije unaprijed zadano. Demokracija se može izboriti jedino ustrajnim i beskompromisnim neodustajanjem.
Jedini veći fašisti od fašista su antifašisti,sljedbenici Žižeka,Marcusea i frankfurtske škole,moralni relativisti kojima je jedina maksima destrukcija. Svatko sa drugačjim mišljenjem je nacist u njihovim očima,vrše represivnu toleranciju tj. radikalni lijevi pokreti i organizacije se toleriraju čak preferiraju dok se svatko tko je protiv internacionalizma,diktature jedne klase nad drugima,tko ne želi biti jednak već želi da se poštuje njegov identitet ,posebnost i raznolikost je rasist i fašist. Pa gospodo anarhosindikalisti ,vi koji se skrivate iza subverzije barem otvoreno recite kako ste protivnici religije,nacionalnih država(no border no nation). Ovako ispadate obični prevaranti koji su pojedinačno pacifisti ali se u MASI(mreža anarhosindikalist ai anarhosindikalistkinja hrvatske),black blocku i sličnim kolektivima pretvarate u obične teroriste i huligane koji uništavanjem privatne imovine ljudi koji su tu imovinu krvavim radom zaradili pokazuju svoje pravo lice.