Ugledala sam te na cesti. Sporo si hodao, s kolicima ispred sebe, a u njima su, znala sam preko zajedničkih poznanika, bili tvoji blizanci. Sin i kći.
Sreća, pomislila sam naglo, što si ih baš sada odlučio malo izvesti na zrak. Iako nisam bila sigurna zašto je to sreća. S potpunom sam sigurnošću znala samo dvije stvari – da ne želim da me ugledaš i da ne želim razgovarati s tobom. Ne zato što bi me nešto u razgovoru zasmetalo ili stvorilo nelagodu, već zato što ovo nije trebao biti susret.
Ti mene nisi vidio i to mi se svidjelo. Budeš li dovoljno miran, dovoljno usredotočen na ono što te toliko smiruje u ovoj situaciji, što te čini toliko opuštenim, iz koje god dimenzije dolazilo, možda ću uspjeti doći do toga da ti kažem ono što sam u zadnjih deset godina, otkako se nismo vidjeli, shvatila, a zatim prema reakcijama na tvom licu, tvojim mikropokretima, vidjeti jesam li u pravu ili ne. Jesam li išta uspjela dokučiti u ovom dugom desetljeću ili su sve to i dalje lebdeće, nejasne sjene, ideje ideja.
Prvo: bol nas prisiljava da činimo stvari koje nam nikada ne bi pale na pamet.
Gledala sam te i to izgovorila, skrivena. Stao si. Približio si se kolicima i pogledao u djecu. Je li to bio znak da se slažeš s mojim zaključkom ili da je on toliko nebitan da si se posvetio nečem mnogo važnijem?
Jesi li ti ili netko blizak tebi doživio bol?
To nisam mogla znati bez da ti se približim i pitam te, zagledam se u mrvice prašine koje su se od sunca skupljale u tvojoj kosi. Ali nešto je u sporim, nenapetim pokretima tvog tijela govorilo da ti je bliže zadovoljstvo, valjanje po suncu, lijeno i opušteno, poput mačke.
Pa, možda će ti biti bliža moja druga lekcija, rekla sam si: samozavaravanje je sotona.
Gledala sam te napeto. Podignuo si platneni prekrivač koji je štitio bebe od sunca. Promatrao si ih kao da nešto nastojiš procijeniti. Ti, uvijek tako usklađen s onim što se upravo događa, sa svime oko sebe. Travom, šumom, kamo si često odlazio. Tišinom. Sumnjala sam da si imao mnogo iskustva sa samozavaravanjem.
Treća lekcija je, pomislila sam, mogla biti: teško je udaljiti se, ali je još teže približiti se.
No, sada sam ti bila tako blizu, opet, nakon gotovo desetljeća. Željela sam uhvatiti ono što te izdvajalo od ostalih, kao i tu zlatnu prašinu koja ti se skupljala oko velike, lepršave kose. Čime si to bio posut, kakvim vilinskim začinom? Izdvojenom u svom dvorcu, odvojenom od svega, tebi distanca sigurno nije teško padala. Između tebe i svega ionako je postajao razmak, možda ne ta dva metra koja su dugo bila obavezna, ali razmak dovoljan da ostatak svijeta djeluje kao da je iza stakla. A ja sam rado bila s tobom iza te plohe koja te odvajala od svijeta. Tvoj suputnik u izdvajanju, distanci od ostalih. Ali, i od sebe.
Gledao si me izdaleka, kao čudnu pticu, nekoga tko nije dio tvog plemena, tko je drag, ali stran, dovoljno stran da se od njega drži razmak, ali dovoljno drag da ga se prigrli, katkad, da mu se približi i da se osjeti njegovo tijelo.
No sada si podignuo jednu bebu iz kolica i privio je čvrsto uz sebe. Između tvog i njezina tijela nije bilo razmaka, nije bilo procjepa koji te inače držao udaljenim od svega. Tebi se vjerojatno nije bilo teško udaljiti, ne od onih od kojih si se želio udaljiti. Na primjer, od mene. A nije ti se bilo teško ni približiti, primaknuti svoje tijelo i toplinu u potpunosti obavijajući nekoga kome zaista želiš biti blizu. Dakle, možda ni moje treće shvaćanje nije sadržavalo ništa za tebe.
Što me dovelo i do četvrte lekcije koju bih ipak, činilo mi se, morao razumjeti: samo se stvarnost računa.
Vratio si se kolicima i nastavio vožnju. Možda je ova lekcija tebi tako samorazumljiva da si zato samo nastavio, polako, kolicima, prema parku. Izašla sam iz svog skrovišta i slijedila te na putu prema parku.
Znaš što mislim, poželjela sam vikati za tobom, ali, naravno, nisam. Mislim na ono kad ljudi tvrde da nekoga vole, ali to se ne računa. Samo ono što činiš za onoga koga voliš se računa, sve je drugo nebitno, svaka budala nešto voli, nešto misli. Samo se ono što radiš računa! Dugo sam izjednačavala ono što mislim sa stvarnošću! Predugo!
Stala sam kraj zatvorene cvjećarnice kako me ne bi primijetio. Hodao si sporo i gledao u krošnje. Do parka si, računala sam, ovim tempom imao desetak minuta, stazom kojom si krenuo. Cvjećarnica je bila puna cvijeća, što me iznenadilo. Spremaju li se otvoriti je? Ili je netko jednostavno svakodnevno dolazio tamo i zalijevao cvijeće? Na staklo su se s unutrašnje strane naslonile dvije bijele kale. Pretpostavila sam da su prave. Iza njih, bilo je još malo crvenog, sušenog cvijeća. Ono se nije moralo brinuti o svom skorom propadanju. Koliko dugo traje? Tri vaze sušenog cvijeća stajale su uspravno, napušteno, kao da su ga tamo ostavili prije sto godina. Zašto je itko imao potrebu kupovati ga?
Udaljavao si se sve više pa sam se odmaknula od izloga, spremna izložiti i petu lekciju koja je možda zvučala općenito i banalno, ali u zadnjem je desetljeću za mene postala nešto neminovno: što prije se moramo pomiriti sa smrću.
Učinilo mi se da kimaš glavom lijevo-desno u nekom nečujnom ritmu. Možda u ušima imaš slušalice i slušaš neku vedru glazbu, toliko udaljenu od prolaznosti, smrti, svega što sam ti željela servirati, što sam, kao, shvatila. Naime, meni se bilo teško pomiriti s neminovnošću kraja, bilo čijeg kraja, toliko da sam sve željela zaustaviti. Kao što sam i sada željela da se ti zaustaviš, barem na trenutak, ali činilo se da si samo ubrzao, da si odlučio iskoračiti iz ovog prisilnog dociranja na daljinu što prije. Vjerojatno je to dobro, mislila sam grabeći za tobom.
Nisam još sve shvatila. A možda samo nisam shvatila najvažnije: da ti ipak ne možeš sve razumjeti, pomislila sam prije nego sam te izgubila iz vida iza debelog drveta. Jer najvažnija lekcija je ipak bila šesta: nemamo iste lekcije.
Budući da sam te izgubila iz vida, nisam znala kako bi odreagirao na ovu, posljednju lekciju, ali možda je reakcija bila to što te više nisam vidjela.
Sjela sam na klupu na ulazu u park.
Što si ti u ovom vremenu shvatio, pitala sam se.
Ali to je bilo pogrešno pitanje. Nisi morao ništa shvatiti. Nitko ne mora ništa shvatiti.
Što si prelomio – htjela sam poviknuti. Jer život se sastoji od lomova, dakako.
Osjetila sam povjetarac na licu i zatvorila oči.
Ti si vjerojatno ulazio sve dublje u šumu.
Ostani dobro, htjela sam ti reći.
Nije došlo do loma ni za mene, htjela sam reći, viknuti za tobom. Čuješ? Jesi li ikada išta čuo?
Pogledala sam prema šumi, cesti. Prostor se sužavao, titrao, mijenjao.
Zašto nije došlo do loma?! Poželim opet vrisnuti, trčati za tobom, protresti te, unijeti ti se u lice, zalijepiti se za tebe bez mogućnosti uzmicanja ili odlaska.
Tada shvatim da jest.