Slikar Lovro Artuković u utorak navečer predstavlja dvije nove slike u Laubi, kući za ljude i umjetnost. Obje su nastale u Berlinu, za koji Artuković kaže da odnedavno živi od turizma i modnih sajmova.
Poderane čizme
Slikar, kako nam priča, živi u dijelu grada koji se popularno zove berlinski trokut. Pun je malih butika, a za održavanja sajmova ulicama šetaju ljudi svih rasa, zanimanja i preokupacija.
Lovrina kći kaže da on u sebi nosi berlinski štih – svi su dotjerani, ali poput Giuliana, modela s jedne slike, ima poderane čizme. Upravo je moda, odnosno odjeća, motiv koji Artuković voli slikati zbog sitnih detalja kojima se posve posvećuje. Zaokuplja ga i tekstura, što je vidljivo u radovima nastalima posljednjih nekoliko godina.
Na slici “Giuliano (u kreaciji Manuele Pott) sa svojim psom Vinom” Lovro je istaknuo detalje koji su ga posebno zanimali, a riječ je prije svega o kreaciji – kostimu koji je posebno za poziranje skrojila i sašila Giulianova djevojka, modna dizajnerica.
Na drugoj je slici “Ari u trash kostimu” plesačica Ari koja pozira u bijeloj haljini od plastične folije koju je osmislila scenografkinja Janine za scenu u predstavi. Tim je radovima Artuković pokazao što misli o trenutačnom položaju slikarstva u suvremenom dobu.
Zadovoljan je jer u posljednje vrijeme ima mogućnost raditi velike reprezentativne formate, portrete ljudi koji nisu društvena krema, no s druge strane nisu nevažni članovi društva. Talijanskog ugostitelja Guliana poznaje gotovo deset godina, otkako je preselio u Berlin. On je vlasnik gostionice “Donat” i omiljen je lik među prijateljima i gostima. Drugi je model plesačica Ari s kojom Artuković iznimno voli raditi, a oba modela na odličan način predstavljaju milje iz kojeg dolaze.
– Slike se referiraju na radove koje sam lani predstavio u Laubi, a riječ je o portretima koji izravno asociraju na reprezentativne radove iz klasičnog slikarstva. No ovdje sam ih doveo u apsurdnu situaciju jer ti modeli nisu reprezentativni predstavnici društva poput, primjerice, političara. S druge strane ni uloga slikarstva danas više nije onakva kakva je bila nekad. Svidjelo mi se prikazati da slikarstvo više nije važno, svi smo mi pomalo autsajderi i luzeri, i modeli i slikari. Iz toga zapravo proizlazi moj stav da se više uopće ne zna čemu slikarstvo služi, odnosno da je to smrt slikarstva – rekao je Lovro Artuković.
U Laubi se ujedno predstavljaju i dva novo-stara rada, a riječ je o slikama iz serije “Lica slike” koju je radio još 2006. godine, a sada predstavlja Ljutnju i Strah. Za ove izraze lica pozirala mu je mlada glumica kojoj je je sugerirao što želi i potom je fotografirao. Iz serije fotografija nastalo je sedam slika, od čega je prvih pet Artuković ranije isporučio.
Strah iz mraka
– Već sam ih bio izlagao, no tada još nisu bile dovršene, odnosno bile su u fazi takozvanog “nižeg sloja”. Kad sam počeo raditi tu seriju, nisam bio siguran da znam kakvom je želim predstaviti kao cjelinu – mijenjale su se ideje da slike radim ekspresionistički, zatim su varirale boje da bi ih potom ujednačio. Sliku koja predstavlja strah, napravio sam tako da taj izraz lica izvire iz mraka, iz noći. Boja lica na drugoj slici Ljutnji prvobitno je bila crvena kao paprika pa sam joj postupno navlačio bijelu boju kako bi dobila morbidan štih koji mi se više svidio – rekao je Artuković.
Kada slikama ostavi prostora i vremena da se razviju i sazru, kao ovim dvjema, najčešće je njima zadovoljniji.
Žalosno je da slikarstvo umire, a modeli za slikare su tako slabo plaćeni, pa su nedavno u Parizu štrajkali zbog toga....iz vlastitog iskustva znam da posao modela za slikare može biti i dosta naporan, sigurno teži i naporniji od modela za fotografije...zato je i nepravedno da ih se tako emarginira.